Samo nedjelju dana nakon što je Evropska unija Sjevernoj Makedoniji i Albaniji ponovo pokazala hladna ramena, premijerka jedne druge balkanske države je otputovala za Moskvu da bi potpisala ugovor o slobodnoj trgovini sa ruskom Evroazijskom ekonomskom unijom. Ovo putovanje premijerke Srbije Ane Brnabić je izgleda bilo planirano nevezano za ishod samita na vrhu EU. No i pored toga, ono predstavlja “Menetekel” za razvoj situacije kratko poslije francuskog veta protiv početka pristupnih pregovora sa Skopljem i Tiranom.
Nedostatak istinske perspektive ulaska u EU, tako su argumentovali mnogobrojni unezvijereni medijski komentatori, vodi ka zaokretu balkanskih država od Zapada ka igračima poput Rusije, Kine i Turske te širi njihov uticaj na Balkanu. U skladu sa tim srpski predsjednik Aleksandar Vučić je za “Financial Times” ove nedjelje izjavio da je samit EU pokazao neophodnost njegovanja bliskih konatakata sa Pekingom i Moskvom.
Gubitak povjerenja u Zapad
Van svake je sumnje da su EU i Zapad na Balkanu i te kako izgubili na povjerenju i prostoru za stvaralačku političku igru. Odnos između Brisela i država regiona je poslije okončanja jugoslovenskih ratova počivao na obećanju da će privredne i državno-pravne reforme biti nagrađene napretkom u integracijama. Ali zbog očitog zamora od proširenja Unije, ovaj model i je prije najnovijeg samita EU funkcionisao samo naizgled. Crnogorski dugovremeni vladar Đukanović ili predsjednik Srbije Vučić odavno ni ne pokušavaju više da svoje zemlje održivo demokratizuju.
Odbijanjem Sjeverne Makedonije čak i ova prazna ljuštura od forme biva odbačena. Vlada u Skoplju je protiv ogromnih otpora uspjela da napokon završi svađu oko imena sa Grčkom: da bi otvorila put za pristupne pregovore. Što joj se nije isplatilo. A zbog velikog unutrašnjopolitičkog pritiska, ovoj vladi prijeti i smjena. Za EU aspirante na Balkanu posljednji samit u Briselu zato je i te kakva cezura.
Popularni autokrati
Rusija, Kina i Turska su, nasuprot tome, posljednjih godina izgradile svoje prisustvo u regionu. Više faktora su pomogli ovom razvoju situacije. Putin, Erdogan i Si su vrlo rado viđeni gosti kod autokratskih šefova država na Balkanu, jer od njih ne moraju da slušaju propovijedi o demokratiji i pravnoj državi. A i kod tamošnjeg stanovništva ovi moćnici uživaju visoki ugled, što se ponajbolje vidi kad Putin dođe među Srbe, u državnu posjetu.
Rusija je prije svega popularna u slovensko-pravoslavnom regionu i tamo se predstavlja kao konzervativni kontra-model prema dekadentnom Zapadu. Turska se osjeća posebno obaveznom prema muslimanima pa na cijelom Balkanu posjeduje značajnu meku silu. Ni jedna druga avio-kompanija nije bolje pokrila taj region od Turkish Airlines dok su turske TV-serije o najboljim danima Osmanskog carstva neviđeno popularne, uprkos svim balkanskim istorijskim animozitetima prema Turcima. Posebno su sa Srbijom intenzivne turske privredne veze. Prije dvije nedjelje Erdogan je, praćen velikom privrednom delegacijom, bio po ko zna koji put opet u Beogradu.
Sa druge strane, Kina je prije svega prisutna kao investitor. Izuzimajući Kosovo, koje Peking ne priznaje kao državu, sve ostale zemlje regiona Zapadni Balkan dio su kineske incijative za saradnju sa zemljama centralne i istočne Evrope (17+1). Jer su sve one, za modernizaciju svoje raspale infrastrukture, upućene na novac iz inostranstva. A kako na Balkanu nemaju pristup strukturalnim fondovima EU, investicije iz Turske ili Kine su više nego dobrodošle.
Realne opasnosti
Rastući uticaj ovih triju država skriva realne opasnosti za Balkan. Moskva se u regionu bori protiv proširenja zapadnog uticaja, posebno onog kroz NATO. Rusija savršeno vlada tehnikom instrumentalizovanja istorijskih linija razdora i latentne nestabilnosti u regionu. Sve veće razočarenje u EU povećava radijus upliva Rusije. Tako su prvi ove nedjelje na zajedničke manevre u Srbiju dopremljeni ruski raketni sistemi S-400. Što je glede NATO-svađe oko turske kupovine ovih sistema korak od velikog simboličkog značaja.
Istovremeno, Ankara na određeni način izvozi na Balkan svoje shvatanje vladavine prava i sve više zahtijeva podršku pri progonjenju sopstvenih odbjeglih unutrašnjih protivnika. Što se ogleda u pritisku na škole iz mreže propovjednika Gulena, kojeg u Turskoj bije glas da stoji iza pokušaja vojnog puča 2016. Sa Kosova su tako nastavnici iz ovih škola kidnapovani i transportovani Erdoganu, a pred njegovu posljednju posjetu Bosni ova država je protjerala više njegovih opozicionara.
Kina finansira na Balkanu velike projekte, što je često povezano sa isto tako velikom korupcijom na tenderima za njih, a što kao rezultat ima potkopavanje državno-pravnih standarda. Crnoj Gori, koja je zbog jednog preskupog projekta autoputa uzela enormni kredit od Kine, prijeti sudbina da postane najnovija žrtva kineske diplomatske strategije dovođenja nezavisnih država u dužničko ropstvo.
Precijenjeni značaj
Ali da će zbog svega ovoga Moskva ili Ankara postati novi gravitacioni centri za balkanske države, ipak je manje vjerovatno i to iz dva razloga. Efektivni nivo kooperacije sa ovim državama biva generalno precijenjen. Ruski udio u spoljnoj trgovini regiona iznosi samo 6%, dok je sa EU na nivou od 73,5%. Što neće promijeniti ni srpski ugovor o slobodnoj trgovini sa Evroazijskom unijom. Zapad je u prednosti i po pitanju bezbjednosne politike: Albanija i Crna Gora su već članice NATO-a, što će uskoro postati i Sjeverna Makedonija. Kosovo bi takođe odmah ušlo u Alijansu. Dok je Srbija, kao i Bosna, dio NATO programa Partnerstvo za mir.
No svejedno koliko stanovništvo Balkana luduje za turskim TV-sapunicama i gospodarem Kremlja, u konačnom svi hoće da žive po zapadnim standardima. Spektakularno snažno iseljavanje stanovništva je usmjereno isključivo prema Zapadnoj i Sjevernoj Evropi. Skoro niko od mladih iseljenika ne kreće prema Moskvi ili Carigradu, kako Istanbul zovu u južnoslovenskim predjelima. Autoritarne države Istoka prosto nude manje Balkanu nego Zapad. Čak i u tradicionalno proruskoj Srbiji se 45% stanovništva izjašnjava za članstvo u EU a samo 17% za članstvo u Putinovoj Evroaziji.
Drugi argument glasi: Moskva, Ankara i Peking u regionu nemaju istovjetne interese. Rusija na Balkanu prije svega želi da spriječi ekspanziju zapadne Alijanse te da je, kroz male krize u samom NATO dvorištu, stalno slabi. Peking i Ankara vide Balkan prije svega kao transportni koridor za trgovinu sa centralnom i sjevernom Evropom. Stoga im je od interesa stabilizacija i zapadna integracija regiona. Dvije dijametralno suprostavljene strateške pozicije se jasno vide u pitanju Kosova. Moskva i Peking se, zbog secesionističkih pokreta u sopstvenim zemljama, drže teze da je to suvereni dio teritorije Srbije, dok ga Ankara priznaje i kao sila zaštitnica podržava muslimane na Kosovu. Teško da pod ovim uslovima može doći do stvaranja jednog ujedinjenog anti-zapadnog bloka na Balkanu.
Korumpirane elite profitiraju
No i pored toga što mu sa Istoka nema ozbiljne konkurencije, Zapad na Balkanu gubi - a sa njim i oni djelovi lokalnog stanovništva, koji želi modernizaciju i demokratizaciju svojih država. Jer, ubuduće će biti još teže napredovati u vrijednostima poput vladavine prava, demokratiji i liberalnoj tržišnoj privredi a time i davati doprinos dugotrajnoj stabilnosti ovog konfliktima nabijenog regiona Evrope.
Jedini pravi dobitnici ovakve situacije su lokalne autokratske elite, koje pobjeđuju na izborima time što stanovništvo zaluđuju nacionalističkom propagandom, a istovremeno to stanovništvo pljačkaju kroz oligarhijske strukture vlasti. Ove elite će imati još manje inspiracije da čuju glas desetine hiljada nezadovoljnika, koji su u Srbiji, Albaniji i Crnoj Gori ove godine svako malo izlazili na ulice i zahtevijali reforme.
(Neue Zuercher Zeitung - NZZ) Prevod: Mirko VULETIĆ
Bonus video:
