Gotovo sumanuta opsesija rastom bruto društvenog proizvoda (BDP) u Crnoj Gori, postala je dnevno-politička mantra, cilj i svrha ekonomske politike. Ali, paradoks ekonomskog rasta leži upravo u premisi da se između ekonomskog rasta i razvoja ne može staviti znak jednakosti, i da isti ne dovodi neminovno do smanjenja nejednakosti u društvu ili većih šansi za sve.
Razlog za prethodni stav leži u činjenici da bruto društveni proizvod kao mjera rasta (ili pada) nacionalne ekonomije u datom periodu, pojedinačno može da govori dosta, ali može i da navede na izuzetno pogrešne zaključke. Stoga mnogi priznati ekonomisti smatraju da proces izračunavanja BDP-a konceptualno više ne odgovara savremenoj ekonomiji (Sir Charles Bean, Sarah Arnold i drugi). Uprkos očigledno naučnom pristupu, njegovo izračunavanje se oslanja na nekoliko pretpostavki i propušta ogroman dio ekonomije i šireg društva koji se u monetarnom iznosu ne mogu kvantifikovati. Primjera radi, on u sebi sadrži monetarne vrijednosti novca koji se slio u finansijski sistem od kriminalnih aktivnosti, droge ili prostitucije, ali ne i rad kući (vođenje domaćinstva ili kućnu radinost), volonterski rad, slobodno vrijeme radnika ili katastrofalne posledice rasta ekonomije na klimatske promjene i ekologiju. Takođe, sve tehnološke inovacije koje nam neizmjerno olakšavaju život i unapređuju lično blagostanje(internet, online rezervacije npr.) ne ulaze u kalkulacije, prosto zbog toga što novac ne ide iz ruke u ruku. Sa stanovišta statistike, to bi zapravo značilo pad ekonomskih aktivnosti. BDP je takođe aproksimacija, a nikada ne tačna vrijednost. U ekonomiji usluga kakva je crnogorska, sa preko 80% udjela u generisanju BDP-a, stvari stoje još lošije, jer je model uvijek bio precizniji sa računanjem materijalnih autputa. Takođe, BDP ne govori baš ništa o pravcu razvoja ekonomije, niti nam daje ideju da li se sa njom upravlja dobro ili loše. BDP sam po sebi, može da pruži pogrešne signale o zdravlju ekonomije “, navodi se u izvještaju Svjetske banke „Kako se mijenja bogatstvo naroda“ iz 2018. godine. „On ne odražava amortizaciju i iscrpljivanje stalne imovine, niti da li ulaganja i akumuliranje bogatstva idu u korak sa rastom stanovništva, ni da li je miks postojeće aktive u skladu sa razvojnim ciljevima zemlje“.
Tu je i problem distribucije novostvorene vrijednosti koji dovodi do pitanja: šta znači rast ako ne postoji razvoj, odnosno ako se nova vrijednost „lavovski“ kanališe u okviru nekoliko procenata ultrabogatih, odnosno unutar oligarhije? Ako se isti (pored ino kredita) ostvaruje kao rezultat povećanja PDV-a i ostalih poreskih opterećenja, cijena komunalnih usluga i smanjenja socijalnih davanja.
Šta znači rast na uštrb ekologije (zdravog vazduha,kvaliteta voda), lošijeg zdravstva i obrazovanja, urbanistički devastiranog prostora, manjih sindikalnih prava, većih monopola u poslovanju? Šta implicira neka cifra od 2,9 ili 3,2 posto rasta, ako kao posljedicu imamo trgovinski deficit na nivou 2,15 milijardu eura (pokrivenost uvoza izvozom je svega 15,8 %), rastući budžetski deficit sa dugoročno neodrživim penzionim sistemom ili industrijsku proizvodnju koja je tri puta manja nego prije dvadesetak godina. Do ruba je dovedena održivost javnih finansija, izvozne perspektive su sumorne, investicije i rast, ali i potrošnja - i javna i privatna - u posljednjih petnaestak godina finansiraju se sve više iz kredita, a sve manje iz štednje: dakle, imamo neodgovorno zaduživanje budućih generacija.
Robert Kenedi je sve to sublimirao u jednom čuvenom govoru posvećenom BDP-u, na Univerzitetu Kanzas, 1968. godine, rekavši, između ostalog, da „on mjeri sve, osim onoga što život čini vrijednim“. Drugim riječima, kolika je cijena takvog rasta sa stanovišta šire društvene dinamike - ako smo zaboravili na pojmove empatije, solidarnosti i jednakih šansi za sve građane? Važno je napomenuti i da ekonomije Zapadnog Balkana decenijama zaostaju za zemljama članicama EU u pogledu životnog standarda, zaposlenosti i ekonomskih mogućnosti. Prosječan dohodak po stanovniku u regionu je na nivou od samo 36% od prosjeka EU-27, uz varijacije od 22% na Kosovu do 62% u Hrvatskoj. Prosječni dohodak u Crnoj Gori je na nivou od 46% (7,800 USD) i gori je recimo, od bugarskog ili rumunskog prosjeka (49% i 63%, respektivno). Ako ovaj podatak stavimo u odnos sa prosječnim dohotkom Njemačke ili Austrije za 2019. godinu od oko 52 000 USD, stvari postaju još jasnije (razlika je skoro sedam puta). Da bi Crna Gora (ali i region Balkana) “uhvatili priključak” sa EU, u roku od 20 godina, prosječna godišnja stopa rasta BDP morala bi da bude 7 % veća od stope u razvijenim zemljama EU. Kako sad stoje stvari, prognoze su da će prosjek rasta zapadnog Balkana biti (u najboljem slučaju) oko 4% godišnje, a razvijene zemlje EU će se vratiti na trendove rasta od oko 2% godišnje - što predstavlja razliku od samo 2 %; to znači da će oko 2040. godine, Zapadni Balkan biti tek negdje iznad 40% prosjeka razvijenih zemalja EU! Ovim tempom rasta, Crnoj Gori će trebati mnogo više od 100 godina da dostigne sadašnji prosječni nivo BDP-a Evropske unije! I na kraju, model ekonomskog rasta u Crnoj Gori se bazira na jeftinom radu i proizvodnji sirovina, uglavnom u drvopreradi i ekstraktivnim industrijama, kao i zaduživanju (uglavnom) za infrastrukturu i pokrivanje budžetskog deficita. Ne dešava se rast zasnovan na inovacijama, ekonomiji znanja (uključujući i industrijsko) ili značajnoj dodatoj vrijednosti. Nema dovoljno stranih ulaganja kad je u pitanju proizvodnja i ono što se može opisati kao sektor utrživih dobara (tradables sector), gdje spadaju industrijska i proizvodnja uopšte, poljoprivreda, energetika i sl. Strana ulaganja, išla su uglavnom u sektor neutrživih dobara, što znači u nekretnine, trgovinu, turizam, finansijske usluge, telekomunikacije i informatički sektor itd. Bankarski sektor, uglavnom u vlasništvu stranih banaka, forsira kreditiranje domaćinstava, dok dostupnost kredita malim i srednjim preduzećima ostaje ograničena.
Deficit vizije, znanja i političke volje (ili njihovo nepostojanje) da se kreira održiv model ekonomskog rasta, pokušava se nadomjestiti savjetima grupacije Svjetske banke i MMF-a, koji su proglašeni za maltene Jevanđelje ekonomske misli. Upravo zato, dugi niz godina, u Crnoj Gori se planski i osmišljeno isključuju najbolji, najobrazovaniji i najkreativniji teoretičari i praktičari, a ekonomska politika se kroji uglavnom u užem Vladinom krugu. Izostaje, dakle, široka društvena debata i minimalni konzensus, koji bi trebali da budu vodilja u razvoju novih ekonomskih politika.
Bonus video:
