Pažnju javnosti nedavno je privuklo jedno istraživanje prema kome 70,3% mladih ljudu u Crnoj Gori razmišlja o odlasku van CG, ali ne turististički, nego za duži period, da žive i rade. Istraživanje je vršila Vestminsterska fondacija za demokratiju u CG, pa ne izgleda da je riječ o domaćoj, lokalnoj pristrastnosti.
Vjerovatno da nema boljeg pokazatelja i primjera koji oslikava stanje u društvu od ovoga. Jednom riječju - porazno. Ljudi iz vlasti će reći da nije baš sve tako, crno i jadno, i da mladi ljudi inače imaju potrebu da odu van Crne Gore, na nekoliko mjeseci, na godinu, što je tačno. Ali je takođe tačna i činjenica da većina anketiranih ne vidi bolju budućnost i perspektivu u CG, navodeći to kao glavni razlog želje za odlaskom.
E sada neko bi trebao da se upita šta i ako svi ti mladi ljudi ne odu van, ako bar pola njih ostane u CG: biće ljudi bez elana, bez želje i energije, bez mogućnosti da urade nešto za sebe, porodicu, državu, a vjerovatno dosta njih i bez zaposlenja, makar onog kvalitetnijeg i dugoročnog. Kome trebaju takvi ljudi? Kako država da napreduje, da se razvija sa nezadovoljnim, i to mladim ljudima, prije svih? I onda se dolazi do suštinskog zaključka: državi, pa i CG, trebaju zadovoljni građani. Ljudi koji imaju nadu, koji vide smisao u onom što rade, koji poštuju i uvažavaju svoju državu, jer ta država brine o svojim građanima, jer je odgovorna. Ne ponižava ih, ne ucjenjuje ih, ne izaziva u njima strah i neizvjesnost, naprotiv: pruža im mir i sigurnost. I onda nema bježanja vani, a i kad se ode jedva se čeka povratak.
Sjetih se tako je bilo i kada se autor ovog teksta vratio, nakon završene srednje škole u SAD, zajedno sa još 24 razmijenjena đaka iz ondašnje Jugoslavije. I svi smo jedva čekali da se vratimo, i Slovenici, i Hrvati, Makedonci… svi. Samo nekoliko godina kasnije, kad su počela ratna dešavanja na prostorima ex Yu čuo sam da su gotovo svi učenici koji su otišli na jednogodišnje školovanje u SAD zatražili da ostanu tamo.
Poruka je jasna i nedvosmislena: tamo gdje ima mira, sigurnosti, nade… ljudi ostaju,vraćaju se.Tamo gdje nema, odlaze.
Crna Gora, nažalost, nema investicija u proizvodnju, nove fabrike, industriju… niti u visoku tehnologiju, za naučnike, istraživače, inžinjere, programere… Ima u građevinarstvu (zgrade i autoput) i uslužnim djelatnostima, hoteli, rizorti, trgovine… Samim tim država nema kapaciteta da zaposli mlade ljude, posebno one sa završenim fakultetima a čije obrazovanje uglavnom ne odgovara trenutnoj ponudi radnih mjesta, u dovoljnoj mjeri. Može se reći da država ne može da ponudi dovoljan broj radnih mjesta za sve, nije da neće.
Ali je takođe utisak, nažalost, da ova vlast ne mari za građane koji žele promjene u društvu, pa ni kritičare, makar bili članovi vladajuće strukture koji ne traže promjenu vlasti, samo promjenu trenutnog stanja u društvu. A to je skoro 2/3 građana CG. Slobodno mogu da se isele, trajno, što se tiče vlasti. A tako se već duže vrijeme kreira društveni ambijent u kom se podstiče udvorištvo i poltronstvo, umjesto ljudskosti, časnosti, stručnosti, profesionalizma… Kao da CG odstupa od svojih tradicionalnih vrijednosti, po kojima je bila prepoznatljiva kroz istoriju. I to je upravo najveća odgovornost i najveći negativni rezultat ove vlasti u kontinuitetu: gospodo, dajete šansu povratnicima (pomilovanim) u vršenju krivičnih djela, a ne dajete mogućnost ljudima sa vrhunskim rezultatima, čak i onim pojedincima sa kojima bi se svaka demokratska i razvijena država ponosila. Tjerate ih vani. Te apsurde naše zbilje kvalitetni mladi ljude i vide i ne zaboravljaju.
Proteklih mjeseci bili smo svjedoci mirnih protesta, koji su nestali, utihnuli, zatim iscrpljujućih pregovora vlasti i opozicije oko sveoubuhvatne promjene izbornog zakonodavstva i zahtjeva za tehničkom Vladom, i za sada, od svega toga nema ništa… Pregovori u toku, do kad će, ne znamo. Moguće da većina ovih mladih ljudi, koji žele da napuste CG, ne vjeruje u sve to. I zaista, dokle god bude monopola vlasti nad radnim mjestima i zaposlenjem, a opozicija ne bude ponudila alternativu tome, teško da će u skorije vrijeme biti promjene i vlasti i stanja u društvu. Nakon diktature, ucjenjivanje i zaplašivanje ljudi radnim mjestom i zaposlenjem je najniži, najzaostaliji i najprimitivniji oblik vladanja. Ovo važi i za region, ne samo za Crnu Goru. I sve dok bude tako CG, i region, teško će moći u EU. Što prije to shvate vlastodršci, bolje za CG i njene građane, a možda i za njih. Jer, najveći uspjeh je imati zadovoljne građane, koji ne žele da odu.
A oni koji su već otišli, poželjeće da se vrate. Za takvu Crnu Goru treba svi da se izborimo, i oni koji imaju, i oni koji nemaju.
Bonus video:
