Kada vaše dijete zaradi prvi novac za sladoled, uradite sljedeće: prije nego prvi put poliže sladoled, uzmite mu ga i ugrizite 20 odsto; dok dijete zaprepašteno gleda u vas, pojedite još 30 odsto sladoleda; nakon toga, dajte mu ostatak i objasnite da to radi država sa svim novcem što ljudi zarade. Objasnite djetetu da se postotak ugriza može smanjiti hvatanjem za ruku i traženjem izvještaja zašto se baš toliko grize.
Ako ovo bude učinio svaki roditelj, postoji nada da će u našoj državi odrasti generacija koja će shvatiti da država nema svoj novac - postoji samo novac poreskih obveznika. I da poreski obveznici ne samo što mogu, nego i treba da prate kako vladini službenici troše njihov novac.
Ovo plastično objašnjenje o tome kako funkcioniše država i kako vlade troše novac koji smo zaradili pripisuje se čuvenoj britanskoj premijerki, čeličnoj dami, Margaret Tačer. Prije ulaska u političke vode, Tačerka je kao, hemičarka, bila dio tima koji je, uprošteno, patentirao jedinjenje koje se dodaje sladoledu da bi bio kremast. Oni koji nisu ljubitelji Tačerke, posebno njenog ekonomskog koncepta, objašnjavaju da je taj patent u stvari omogućavao da se povećava zapremina sladoleda sa manjom količnom sastojaka, a da njegov ukus ostane isti. Da je u stvari – prodavala vazduh.
Slična računica sa početka teksta koliki dio našeg, zarađenog novca uzme država, odnosno vlada, važi i u Crnoj Gori. S tim da crnogorska Vlada svakog mjeseca zagrize nešto više od pola sladoleda, što je među najvećim procentima u Evropi.
Ali naša Vlada ne mora ni da ima hemičare. Ona ima alhemičare.
Poput Milutina Simovića. Koji ustvrdi, i ostade živ, da je ekonomija Islanda otišla u „sunovrat“ nakon što je ta država pustila svoju aviokompaniju da bankrotira.
A taj Island, kao ostrvska zemlja, bez svoje aviokompanije, imala je prošle godine 8.692 dolara prihoda po glavi stanovnika od turizma, dok Crna Gora ima 1.814 dolara sa svojom aviokompanijom.
Vlada Crne Gore je odlučila da MA daruje sa 155 miliona eura našeg novca, a da pri tom krije plan na osnovu kojeg bi poslanici i javnost trebalo da odluče i znaju da li ima smisla uložiti toliki novac u kompaniju koja nikako da uzleti na zelenu granu.
Ako iznos od 155 miliona eura podijelimo sa brojem zaposlenih u Crnoj Gori koji plaćaju porez, a to je oko 160.000 građana, onda dolazimo do računice da će Vlada i MA polizati naših 968,75 eura u narednih nekoliko godina.
Ministar Osman Nurković, kada krije od poslanika i javnosti biznis plan, morao bi da zna da bi ga svako dijete, ako bi mu stavio povez preko očiju dok grize njegov sladoled, gađalo kornetom.
Poslanici DPS-a i saučesničkih partija manje paze kako će potrošiti naših 968,75 eura, nego što bi pazili da im sladoled ne ofleka cipele ii ne klizne niz ruku.
Jedino su predstavnici SD na muci, jer će manje lizati ako ta ista Vlada da aerodrome u koncesije.
Ali sladoled je sladoled. Zato SD ćuti, sjedi u Vladi i liže sa prstiju ono što računa da će mu ostati.
Taj ukusni sladoled - aerodrome - koji se skoro sam po sebi punio u kornet, Vlada planira dati drugom. Koncesiono. Ne razmatra da plati strani menadžment da je nauči kako bolje gristi sa aerodroma, ako ovaj to ne umije. Ne vidi ona to od 100 miliona eura - kante sladoleda - koji može dobiti odjednom na ime koncesija. A svaki sladoled se brzo topi.
Opozicija, civilni sektor i odgovorna javnost postoje da kontrolišu vladine funkcionere koji slasno grizu naše zarađene sladolede.
Vlade postoje da troše ono što smo zaradili, ali i da znaju kako to da rade, da bi svima bilo bolje. Da uzme toliko sladoleda da ne unosimo previše šećera u organizam, i da ga onome kome je potreban.
To se u sređenim zemljama zove odgovornost.
Svaka uniforma, svaki lijek, svaka školska tabla, svaki kilometar auto-puta je plaćen ili će biti plaćen našim novcem.
I svaki službeni auto, službeni mobilni, službeni put, svaki stan funkcionerima je plaćen novcem svih nas koji radimo, bilo u privatnom ili javnom sektoru.
I svaka pista i svaki avion je plaćen onim što zaradimo.
Ako Vlada nastavi da grize ovako kao sa MA i aerodromima, svima će u ruci ostati prazan kornet.
Ili, razmislite da vlast uhvatimo svakog mjeseca za ruku i glasno pitamo šta rade sa našim novcem. Počev od oni poslanika vladajuće većine koji planiraju da glasaju da se potroši naših 968,75 eura za MA.
Bonus video:
