Početak 2019. obilježili su masovni građanski protesti zbog afere “Koverta” i niza dokumentovanih korupcionaških afera sa dijelom vrha DPS u glavoj ulozi, a koje je iz Londona objelodanio optuženi biznismen i bivši finansijer vlasti Duško Knežević.
Na kraju 2019. vlast je usvojila Zakon o slobodi vjeroispovjesti čija su ustavnost i primjena upitna. To je dovelo do pretvaranja parlamenta u balkansku krčmu i karikaturalnog pokušaja balvan revolucije tokom koje nekoliko desetina do stotina, uglavnom simpatizera DF, blokira saobraćajnice.
Zbog prvog DPS je djelovao kao slon na staklenim nogama koji od tada nikako da vrati povjerenje iznad 40 odsto, dok ovo drugo ima veliki potencijal da podijeli biračko tijelo po referendumskim šavovima od čega bi se najviše mogao okoristiti DPS, nešto manje DF.
Kako smo 2019. zalutali na putu ka EU
Zbog svih starih i novih afera, koji su vladajući i pravosudni krugovi opravdavali tezama na granici zdravog razuma, u godini iza nas ostala je malo primijetna dugoročno opasna posljedica za budućnost Crne Gore. Suštinski, postali smo udaljeniji od EU i, još bitnije, demokratskih vrijednosti.
Uspostavljeni su praktično doživotni mandati predsjednici Vrhovnog suda Vesni Medenici i predsjednicima nekih osnovnih sudova, kao i beskonačno dugo v.d. stanje u Tuilaštvu i Sudskom savjetu, dok se Tužilašatvo rvalo sa skandalima na skoro nedjeljnoj osnovi.
Izvršna direktorica CGO, Daliborka Uljarević, primijetila je da je 2019. prva godina od početka pregovora sa EU kada nije otvoreno, niti privremeno zatvoreno, nijedno poglavlje, da već imamo neformalnu klazulu balansa i ozbiljne opomene od EK kroz nezvanični dokument o stanju u poglavljima 23 i 24. Ukoliko je, zaključila je ona, vlast htjela da demonstrira otklon od reformskih procesa i obaveza preuzetih na putu EU, uradila je to dosta ubjedljivo.
Iako su Medenica, zbog afere sa prodajom voćnjaka u Kolašinu kontroverznom biznismenu Zoranu Ćoću Bećiroviću, i VDT Ivica Stanković, zbog navoda sekretara Nenada Vujoševića o korupciji u Tužilaštvu, jedno vrijeme izbili u prvi plan, nema ni udaljene sumnje da je glavni SDT Milivoje Katnić ostao najpopularnija ličnost pravosuđa.
Makar zbog dvije stvari - javnih nastupa u kojima je dosjetkama zabavljao javnost kako ne bi odgovorio zašto ne radi svoj posao u slučajevima u kojima je umiješan vrh vlasti i zbog osuđujuće prvostepene presude za slučaj državnog udara prema kojoj su, između ostalog, lideri DF Andrija Mandić i Milan Knežević osuđeni na po pet godina zatvora.
U međuvremenu mu je glavni svjedok saradnik Saša Sinđelić, vraćen odakle nije trebalo ni da izlazi - u zatvor u Hrvatsku zbog ubistva, nakon što je prethodno pred kamerama raznih službi ispričao razne verzije planiranog državnog udara, a što će sve morati da uzme u obzir Apelacioni sud prilikom ovogodišnjeg odlučivanja za slučaj “državni udar”.
Katnić je u jeku građanskih protesta poručio da pokret “Odupri se” i opozicija pomamljuju narod kojem bi bilo bolje da sadi luk. Istovremeno, on je čupkao perca iz svijeta kriminala, nikako da povuče neku korupcionašku glavicu iz vladajućih krugova. Tako još nema optužnice za generalnog sekretara predsjednika države, Slavoljuba Stijepovića.
Tužilaštvo nije diralo ni predsjednika Skupštine, Ivana Brajovića, zbog sumnjive prodaje zemljišta u Bjelopavlićima, ni zbog lažnog svjedočenja u slučaja “Ramada”, iako je sud osudio njegove partijske potčinjene na šest mjesci zatvora uslovno.
Koji mjesec ranije, poslanik DF Nebojša Medojević je “stavljen u zatvor” jer nije svjedočio po volji Katnića, pa jedna od poruka pravosuđa u 2019. glasi - bolje lagati na sudu nego tužiocu ne dati zadovoljavajući iskaz.
No, da nije sve tako crno u sudskoj vlasti pokazalo se na primjeru nekoliko sudija, uglavnom nižih sudova, od kojih dio njih nije prihvatio pravni stav Medenice da se sudske vlasti ne miješaju u odluke Skupštine. To se odnosi na presude u korist Irene Radović i Gorana Đurovića, te šefu vladinog biroa, Srđanu Kusovcu, i one kojima se potvrđuju nezakonite smjene Andrijane Kadije, Vladana Mićunovića i Aleksandra Mirkovića tokom akcije zauzimanja javnog servisa od strane DPS.
Opozicija zaboravila na bojkot
Tokom prošle godine vlast, predvođena Demokratama, prvi put je u istoriji višestranačja protestovala zbog gubitka vlasti i to u Kotoru.
Prelazak odbornice SDP Brune Lončarević na stranu DPS platio je Ranko Krivokapić koji je podnio ostavku na mjesto lidera te partije. Njega je naslijedila Draginja Vuksanović Stanković koja je tražila, eto i to smo vidjeli, ostavku supruga Ivice zbog objektivne odgovornosti u Tužilaštvu.
Demokrate su krajem jula, uz posredovanje EU, iznenada ušle u pregovore sa DPS oko sveobuhavtne izborne reforme, ali su isto tako iznenada i izašli iz Odbora. Dvojac Aleksa Bečić i Boris Bogdanović ušao je u odbor zbog evropske budućnosti Crne Gore i tzv. Briselskog plana, a izašli su zbog Crkve koju im je DPS gurnuo pod nos upravo kako bi minirao reforme. I to bez plana. Za afere i pravosudna nepočinstva koji su na bensedine stvaljali pravosuđe i krugove oko i u vlasti, zaslužni su isključivo Duško Knežević, te nekoliko kritički orijentisanih NVO i nezavisnih medija.
Opozicija je pomogla u organizaciji protesta “Odupri se”, ali su dobro i odmogli.
Sve ovo samo pokazuje jalovost opozicije koja će uskoro morati da građanima odgovori na ključno pitanje - da li će izbori 2020, ako ne dođe do nekih bitnih promjena, biti fer ili pozivaju glasače samo radi sopstvenih beneficija, bez ikakave šanse da ugroze DPS.
Vlada izdašna prema svojima
Vlada Duška Markovića je prvi put objelodanila spiskove funkcionera koji su dobili gratis stanove ili stambene kredite, iako je njegov kabinet netransparentniji od onih ranijih Mila Đukanovića.
Zbog toga nije iznenađenje što je na čelo Agencije za zaštitu ličnih podataka i slobodan pristup informacijama došao njegov prijatelj, Sreten Radonjić i to iz Agencije za sprječavanje korupcije u kojoj je, kako reče, radio “sjajno”. Za partiju, ne i za interes Crne Gore, s obzirom na to da je ASK zaslužila najviše negativnog prostora u Radnom dokumentu EK.
Zbog objektivne odgovornosti u korupcionaškoj aferi sa građevinskom inspekcjiom, ostavku je podnio ministar Pavle Radulović pa je Markovićeva Vlada ostala bez, kako on to vidi, afera.
Vlada je u prvim mjesecima prošle godine popustila pred protestima grupe građana zbog sječe čempresa u dvorištu barske osnovne škole, planirane izgradnje bungalova na obalama Crnog jezera, kao i kasnijim protestima za zaštitu pojednih riječnih tokova od minihidroelektrana, ali je ostala čvrsta kada je riječ o izgradnji vojnog poligona na Sinjajevini.
Manjinski koalicioni partneri ne kriju da su vlasti samo zbog uhljebljenja, osim u slučaju ministra Osmana Nurkovića koji je zalegao za Markovića kako bi dao, bez ikakave osnove, 155 miliona eura poreskih obveznika Montenegroerlajnsu i natjerao SD da progura žabu zvanu koncesije za aerodrome. Marković je nakon posjete Vatikanu najavio da će Crnu Goru tokog 2020. posjetiti papa Franjo, poznat kao zagovornik ekologije, kritičar korupcije i jaza između bogatih i siromašnih, dok medije koje šire dezinformacije naziva korpofilima (pojava u kojoj seksualano zadovoljstvo pruža izmet).
DPS-om više ne vlada oligarh?
Tokom prošle godine vratili su se u bezbjednosne strukture zaboravljeni asovi zbog koji smo, radi prijema u NATO, mijenjali zakone - Zoran Lazović i Duško Golubović nakon što je godinu ranije to bio slučaj sa Veselinom Veljovićem zbog kojeg nije mijenjan zakon, ali jeste diplomatska prepisaka.
Crna Gora je tokom prošle godine postala obojena simbolima Bemaxa, kao što je u u postreferendumskom periodu bila u bojama Atlasa ili još ranije Vektre.
Slušali smo i kako Milan Roćen zvuči - na našem i na ruskom. Porukom “nemojte mi zaj…baviti Duška Golubovića, Markovića možete”, potvrdio je ono o čemu se odavno spekuliše - da nije dobro sa Markovićem i da postoje klanovi unutar DPS.
Premijer se izborom na Kongresu DPS za zamjenika predsjednika stranke učvrstio na vlasti i, kako protumači Zlatko Vujović iz CEMI-ja, sada možemo govoriti o dvojcu Đukanović - Marković, a više se ne može govoriti o jednom oligarhijskom modelu. Potvrdu toga na svojevrstan način predstavlja i izglasavanje Zakona o slobodi vjeroispovijesti. Ako je Đukanović dao zadatak Markoviću, onda je premijer bio uspješan izvođač radova, bez mnogo pomoći partijsklog šefa.
Ili, Marković je pokazao da je kadar da uradi ono što Đukanović nije uradio prije pet godina kada je njegova Vlada povukla Nacrt zakona o slobodi vjeroispovijesti iz procedure.
Pukotine između DF i Amfilohija
Na kraju, vratimo se dešavanjima oko spornog zakona. Ako je, rječnikom Fronta, potkošulja bliža od košulje - Đukanović je ovoga puta politička potkošulja Aleksandru Vučiću, dok mu je DF samo košulja.
To izgleda vidi mitropolit SPC u Crnoj Gori Amfilohije čija se odluka da pruži skoro pa gandijevski otpor ne uklapa u politički projekcije DF u susret izborima 2020. Zbog toga i dobija packe od lidera DF koji kao da više brinu šta će biti sa imovinom Crkve od samog Amfilohija i sveštenstva. Prije će biti da Amfilohije zna da je on, čak i da Đukanović i Vučić nijesu u dobrim odnosima, njihov zajednički neprijatelj - srpskom predsjedniku vrlo nezgodan zbog svog tvrdog stava prema Kosovu - i da racionalno procjenjuje da nije momenat da preuzima odgovornost na sebe i crkvu kako bi se istovremeno suprostavio dvojici moćnih svjetovnih vladara. Reakcije SPC u Crnoj Gori i one DPS-a ukazuju da bi sve ovo oko imovine crkve moglo slegnuti, ali da će u prvi plan izbiti politički narativ o Crnoj Gori podijeljenoj između prosrpskog i procrnogosrkog bloka, posebno što se tokom 2020. očekuje i početak kampanje za popis stanovništva na proljeće 2021. U 2020, suštinski, ulazimo podijeljena na one koji jasno vide da živimo u političkoj Farmi i one koji to ne vide ili ne žele da vide.
Bonus video:
