Dužni smo da do detalja razložimo plan predsjednika DPS-a kako bismo razumno i staloženo shvatili šta nam je činiti.
Reklo bi se da izgradnja auto-puta ne ide po planu. Završetak radova na četrdeset dva kilometra dugoj dionici prolongiran je za godinu, a sve su prilike da od njenog otvaranja ni ove jeseni neće biti ništa. Čak i da se dogodi presijecanje vrpce, javnost je toliko umorna i umorena graditeljskim poduhvatom vijeka da se tu ne mogu očekivati novi ili osigurati stari "utvrđeni" glasovi. Svi su shvatili odavno da to nije graditeljski poduhvat Vlade nego rasipanje našeg novca i obezbjeđivanje basnoslovnih zarada režimskim firmama i familijama.
Kako onda na izbore?
Šta ponuditi javnosti kao udicu za još jedan četvorogodišnji mandat?
To pitanje muči Đukanovića koji se nikada nije zasitio vladanja niti pomišlja, u toj prejedenosti vlašću, na bilo kakvo uzdržavanje u budućnosti.
Ne. Oholost je narasla do te mjere da Đukanović ne vidi nikoga i ništa izuzev sebe u sjutrašnjici, i to kao vječno obnavljajućeg gospodara, koji ne vaskrsava iz pepela, nego se pepelom hrani. Mnogi su mislili da on nikada neće upasti u tu zamku kojoj nije pobjegao ni jedan diktator, ali prevarili su se.
Strah od poraza i gubitka vlasti na izborima predstavljali su okidač za "ludačke" poteze i ovoga puta. To je istovremeno strah za vlastitu slobodu i gubitak ličnog imanja koje se zove Crna Gora. Pravljenje "svoje Crkve", odnosno, suštinski otimanje imovine Jedinoj postojećoj, po skraćenom postupku, treba da obezbijedi novu pobjedu kroz dubinsku konfrotaciju u društvu - ako treba i do krvi. Đukanović je, dakle, svjestan da ovoga puta nije moguće zadržati birače u davno iskopanim rovovima za odbranu nezavisnosti, svjestan je činjenice da mi nikome više nismo uzor na Zapadnom Balkanu, da naše prosječne zarade, plate i penzije, nisu izazivači zavisti kod komšija niti anelgetik za umirenje unutrašnjih pobuna, da on više nije ključni regionalni igrač, da je prinuđen da se bezuslovno pridruži "Malom Šengenu", da će potpuno slobodan protok robe, novca, radne snage, ukidanje carina i besmislica u našem okruženju, između do juče zakletih neprijatelja, njegovu ulogu i manipulativni kapacitet svesti na nebitnost. Jasno je, dakle, da je potezanje mača na Crkvu bilo poslednje oruđe i oružje da se građani vrate u front odbrane "identiteta u izgradnji" i u jurišu kidišu na vlastiti strah. Naravno, prilika je, kao i uvijek, da se na strahovima dobro zaradi, da se u opštoj mržnji pripuni porodični, identitetski budžet, da se pritom zamagli lopovluk epskih razmjera i sve zaodjene u istorijsku borbu protiv "Crkve ugnjetača", odnosno u veliku viziju velikog vođe koji "zna put"!
Njegovo znanje puta, međutim, ćorsokak je za narod i državu. Nažalost, pokazaće se i ćorsokakom za mnoge političke subjekte. SDP koji je nedavno preuzela Draginja Vuksanović Stanković vraćen je na fabrička podešavanja. To liči na rane radove bivšeg lidera Krivokapića. Partija koja je u međuvremenu gradila imidž tvrde opozicione strukture potopljen je u jednoj noći, potopljen i ulovljen na tanku udicu. Niko ne razumije kako Đukanović u jednom trenutku može biti rušitelj Crne Gore, pljačkaš budžeta, pokrovitelj šverca, a onda, kroz jedan jadni zakon, u srcima SDP rukovodstva, obnoviti status bogonadahnutog Deda Mraza.
Poruka koju su poslali iz SDP nije oportuna partijska hrabrost nego državnički kukavičluk. Bez politički ispaljenog metka ta partija natjerana je u Đukanovićev rov jurišlija za njega i njegovu viziju budućnosti. Reset, pa onda opet ojha, u iste opanke! Samo, u tim opancima već stanuje Brajovićev SD i to sa orginalnom mržnjom prema svemu srpskom i orginalnijom, preplaćenom ljubavlju za crnogorstvo.
Posledice će biti dugoročne i trebaće mnogo mudrosti i trpeljivosti da se kanališu u korist drugačije Crne Gore!
Za razliku od političkih promašaja u kojima su mnogi i na mnogim stranama nasjeli na DPS udičarenje Crkva je pokazala mudrost koja tako očigledno i toliko dugo nedostaje našoj politici. Umjesto da uskoči u iskopani rov preko puta DPS rova i otpočne namješteni rat, u trenutku koji odgovara samo DPS-u i to po njegovim pravilima, Crkva je ostala na preglednoj čistini, brisanom prostoru, gdje se sve vidi i ponajbolje čita providnost Đukanovićevog nauma. DPS će tako morati u juriš i to sa jasnom i gadljivom namjerom da otima tuđi, umjesto planiranog lukavstva, da brani neki novonastajući identitet. Iskustvo Crkve u borbi sa tiranima, vlastodršcima i diktatorima bilo je presudno. Umjesto da sve bude završeno u jednom mahu, u blickrigu, tek smo na početku dugotrajne bitke između mudrosti i brutalne sile. U konačan ishod ne sumnjam ni jednim djelićem bića.
Politika nam je, međutim, u istorijskom zaostajanju. Iako je namjera doživotnog gospodara Crne Gore bahato ohola i providna naša reakcija je srčana, ali nije mudra. Jedino oružje u sudaru sa avetnom ili podmuklom politikom je pametno rasuđivanje. U ringu spremljenom za tuču moramo ostaviti Đukanovića samog. Neophodno je ujediniti političku snagu u mjeri mogućeg, ujediniti one koji su svjesni opasnosti i suprostaviti se političkom odmjerenošću i racionalnošću. Sada ne treba tražiti neprijatelje - znamo ih, nego prijatelje. Nabujali strah mora biti pobijeđen dolivanjem političkog razuma, a ne zalivanjem strahova.
Makar kod nas "ko je god zlo slutio vazda je pogađao", zato naša obaveza nije da slutimo nego da djelamo.
Politikom moramo braniti sadašnjost i budućnost, a tako ćemo najbolje pomoći vječnosti i svojoj Crkvi.
U onaj rov, iskopan za konačni obračun sa Mitropolijom i ostalim eparhijama Srpske pravoslavne Crkve, DPS jurišnici pritrpali su pod nogama naš oteti novac, sumornu stvarnost organizovanih kriminalnih grupa, šverca i nepotizma. Mirisom slutećeg i opojnog baruta pridavljeni su svi obespravljeni, razbježali svijetom od domaćeg ludila i nepravde, doslovce gladni i duboko unesrećeni ljudi.
Moramo ratoborne političke protivnike istjerati iz rova jer će se tek tada vidjeti koliko će za njima ostati mrtve Crne Gore, udavljene na rate, izdušene na pamuk, izmrcvarene ili žive sahranjene.
Bonus video:
