Kada sam rekao prijateljici da sam napisao knjigu o moralu i spoljnoj politici, ona je našalila: “Mora da je to vrlo kratka knjiga”. Takav skepticizam široko je rasprostranjen. Potraga na Internetu daje začuđujuće malo knjiga o tome kako su moralni stavovi predsjednika SAD uticali na spoljnu politiku. Vodeći politički teoretičar Majkl Volzer jednom je ovako opisao pripremu američkih diplomaca iz oblasti međunarodnih odnosa nakon 1945. godine: “kako se obično praktivovalo, moralni argument bio je protiv pravila discipline”.
Razlozi za sumnjičavost čine se očiglednim. Dok su istoričari pisali o američkoj isključivosti i moralizmu, diplomate-realisti, poput Džordža F. Kenana - oca američke strategije “odvraćanja” u Hladnom ratu - odavno su ukazivali na nedostatak američke moralističko-pravne tradicije. Međunarodni odnosi su anarhična sfera; ne postoji svjetska vlada kadra da uspostavi red. Države su dužne da obezbjeđuju sopstvenu zaštitu, a kada je opstanak na kocki, cilj opravdava sredstvo. Tamo gdje nema racionalnog izbora ne može biti ni etike. Kako kažu filozofi - “moraš znači možeš”. Niko vas ne može optužiti da niste učinili nemoguće.
Prema ovoj logici, kombinovanje etike i spoljne politike je kategorijska greška, poput pitanja da li nož zvuči dobro, a ne da li dobro sječe... Slijedi da, kako bismo ocijenili spoljnu politiku predsjednika, moramo samo pitati da li to funkcioniše, a ne da li je moralno.
Mada to gledište ima neke prednosti, ono zaobilazi složena pitanja tako što ih pojednostavljuje. Odsustvo svjetske vlade ne znači i odsustvo međunarodnog poretka u potpunosti. Neka pitanja spoljne politike vezana su za opstanak nacionalne države, ali većina to nije. Na primjer, nakon II svjetskog rata SAD su učestvovale u nekoliko ratova, ali nijedan od njih nije bio neophodan radi opstanka. I mnoge važne spoljnopolitičke odluke o ljudskim pravima, klimatskim promjenama ili slobodi Interneta uopšte nisu vezane za rat.
Zapravo, većina pitanja spoljne politike vezana je za kompromise između vrijednosti koje zahtijevaju izbor, a ne za primjenu stroge formule nacionalnih interesa. Jedan cinični francuski službenik mi je rekao: “Kao dobro definišem ono što je dobro za interese Francuske. Moral nije bitan“. On, izgleda, nije shvatio da je sama ta izjava moralni sud. Ta tautologija, ili u najboljem slučaju trivijalnost, govori da sve države pokušavaju da djeluju u svom nacionalnom interesu. Važno pitanje je koji način lideri biraju da bi definisali i realizovali te nacionalne interese u različitim uslovima.
Osim toga, sviđalo nam se to ili ne, Amerikanci stalno iznose moralne sudove o predsjednicima i spoljnoj politici. (...) Na primjer, nakon ubistva saudijskog novinara Džamala Kašogija 2018. godine u konzulatu njegove zemlje u Istanbulu, Trampa su kritikovali zbog ignorisanja očiglednih dokaza surovog zločina radi dobrih odnosa sa saudijskim prestolonasljednikom.
Liberalni New York Times opisao je Trampovu izjavu o Kašogiju kao “bezobzirno transakcijsku, lišenu činjenica”, dok je konzervativni Wall Street Journal naveo da “ne poznajemo nijednog predsjednika SAD, čak ni među surovim pragmaticima kakvi su R. Nikson ili L. Džonson, koji bi napisao takvo javno saopštenje uopšte ne obraćajući pažnju na trajne vrijednosti i principe Amerike”. Nafta, prodaja oružja i regionalna stabilnost jesu nacionalni interesi, ali to su i vrijednosti i principi koji su privlačni i drugima. Kako ih je moguće kombinovati?
Nažalost, mnogi sudovi o etici i savremenoj spoljnoj politici SAD slučajni su ili su slabo promišljeni i veliki dio tekućih debata fokusira se na Trampovu ličnost. Moja nova knjiga “Do Morals Matter?” pokušava to da ispravi pokazujući da neki Trampovi potezi nisu bez presedana kada je riječ o predsjednicima SAD od vremena II svjetskog rata. Jednom mi je jedan pronicljivi novinar rekao: ”Tramp nije unikatan; on je ekstreman”. Još je važnije to što Amerikanci rijetko imaju jasnu predstavu o kriterijumima prema kojima sudimo o spoljnoj politici. Pohvaljujemo predsjednike, poput R. Regana, zbog moralne jasnoće njihovih izjava, kao da su dobro izražene dobre namjere bile dovoljne za donošenje etičkih procjena. Ali V. VIlson i Dž. Buš pokazali su da dobre namjere bez odgovarajućih sredstava za njihovo dostizanje mogu dovesti do etički loših rezultata, kakav je Versajski ugovor nakon I svjetskog rata ili upad Buša u Irak. Ili pak sudimo o predsjedniku samo po rezultatima. Neki analitičari smatraju da je R. Nikson okončao rat u Vijetnamu, ali on je žrtvovao 21.000 Amerikanaca kako bi stvorio “primjeren interval” da spasi reputaciju. To se pokazalo kao nevažna pauza na putu ka porazu.
Dobro moralno rezonovanje mora biti trodimenzionalno, odmjereno i mora izbalansirati namjere, posljedice i sredstva. Spoljna politika mora biti shvaćena u skladu sa tim. Osim toga, etična spoljna politika mora uzeti u obzir važnost održavanja institucionalnog poretka koji promoviše moralne interese, pored specifičnih važnih akcija kao što su pomoć disidentima ili progonjenoj grupi u drugoj zemlji. A važno je uzeti u obzir i etičke posljedice “nečinjenja”, poput spremnosti predsjednika H. Trumana da tokom Korejskog rata dovede do ćorsokaka i bude politički kažnjen u svojoj zemlji, umjesto da slijedi preporuke generala Daglasa Makartura o upotrebi nuklearnog oružja.
Kako primjećuje Šerlok Holms, mnogo se može naučiti od psa koji ne laje. Besmisleno je tvrditi da etika neće igrati nikakvu ulogu u spoljnopolitičkim debatama koje se očekuju ove godine. Trebalo bi da priznamo da uvijek koristimo moralno rezonovanje da bismo prosuđivali spoljnu politiku, a trebalo bi da naučimo da to radimo bolje
Autor je profesor na Univerzitetu Harvard Copyright: Project Syndicate, 2020.
Bonus video:
