U jesen dvije tisuće četrnaeste, pamtite kako je to bilo, SDP je bio na vlasti. Ratni veterani došli su ispred Ministarstva branitelja u Savskoj ulici, ogorčeni da ih država zanemaruje, zaboravlja, zapostavlja, obezvrjeđuje, omalovažava, ponižava i vrijeđa, a ministar Predrag Matić čudio se zašto to govore, ne shvaćajući čime im se zamjerio? Uzrujano je tvrdio da je nevin, da ništa krivo nije napravio.
Podrška HDZ-a
I zaista, ni danas nitko živ ne zna koji je bio smisao toga prosvjeda, ali je on, bogme, potrajao.
Veterani su ostali dulje od godine, podigli i šator na pločniku, ponosno mahali zastavama gardijskih brigada i domobranskih pukovnija, svirali harmoniku, kartali šnaps, pili domaću lozu i pekli kobasice, zahtijevajući prava i povlastice koja im nikad nisu bila uskraćena i nazivajući neke ispravne, dobronamjerne, domoljube četnicima.
Bilo je to podlo i lažljivo, ali hadezeovci, tada u opoziciji, nisu se zgražali. Naprotiv, usrdno su poticali pobunjenike, grlili se s njima i nazdravljali im. Kolinda Grabar-Kitarović došla im je u šator kad je pobijedila na izborima, a koji mjesec ranije u Vukovaru, kao predsjednička kandidatkinja HDZ-a, nije se htjela rukovati s Predragom Matićem.
“Oba su pala, oba će pasti”, istaknuto je velikim slovima preko šatora u Savskoj na početku dvije tisuće petnaeste. Nakon što su s Pantovčaka otjerali Ivu Josipovića, prosvjednici su pobjednički najavili i smjenu esdepeovske vlasti. I tako je uskoro i bilo.
Pet godina kasnije, političke prilike u državi potpuno su jednake, samo što je, kao u zrcalu, ono lijevo desno, a ono desno je lijevo.
Pod jedan, veterani ponovno, iz razloga koje nitko zdrave pameti pravo ne razumije, osjećaju da ih država, ovaj put hadezova, zanemaruje, zaboravlja, zapostavlja, obezvrjeđuje, omalovažava, ponižava i vrijeđa, još jednom traže prava i povlastice koje im nitko ne uskraćuje.
Pod dva, Kolinda Grabar-Kitarović upravo je izgubila utrku za drugi predsjednički mandat, dobrim dijelom zaslugom onih iz šatora, koji su joj pomogli da pobijedi Josipovića. Pod tri, najavljuje se i skoro rušenje Andreja Plenkovića, a Andrej Plenković se, napokon, pod četiri, kao i Predrag Matić prije njega, čudi. On, siroče, k sebi ne može doći.
“O ovim temama koje se odnose na dignitet Domovinskog rata, koji to element ima da nam bilo tko s desnice, krajnje desnice, centra, može zamjeriti?” izjadao se predsjednik Vlade jučer u Parizu. “Što smo učinili krivo? Stalno čujem da smo previše desno ili lijevo, ali recite mi što smo krivo učinili. Borit ću se protiv floskula, laži i dezinformacija”, povikao je premijer istinoljubivo.
Pištolj na vodu
Kao što znamo, to mu neće osobito pomoći. Sve mu je džaba. Kad je, zaboga, Hrvatima smetalo da netko podlo laže i mulja? Boriti se istinom ovdje ima smisla koliko i boriti se pištoljem na vodu.
Našem je narodu draže slušati floskule, laži i dezinformacije nego se hljeba najesti, i već se sada s velikim pouzdanjem može reći da premijera Plenkovića za koji mjesec čeka žalosna sudbina njegove predsjedničke kandidatkinje. Ta je oklada sigurnija nego pobjeda Real Madrida nad zagrebačkim Dinamom. Da parafraziramo onaj transparent sa šatora, “Oba su pala, oboje će pasti.”
I pravo im budi, ni Grabar-Kitarović ni Plenković nisu bolje zaslužili. Kad su već pomoću laži došli na vlast, red je da laž i njima samima dođe glave. Ne trebate plakati zbog njihova pada, baš kao što se ne trebate ni zabrinjavati ako vas proganja čudni osjećaj da ste ovo već negdje vidjeli. Sve je u redu s vama, niste poludjeli.
Sve je na početku dvije tisuće dvadesete ovdje jednako kao na početku dvije tisuće petnaeste. Krećemo se u krugovima. Vrtimo se kao neki budalasti pas za svojim repom. I tko zna, možda ne bismo trebali bacati ni stare haljine i jakete, ili stari kredenac iz seoske kuće. Jednom će se to neizbježno vratiti u modu. Sve se u Hrvatskoj vraća.
Bonus video:
