Plašim se naoružanih ljudi, klerikalizma i nacionalizma, a u realnosti Crne Gore najviše se plašim bahatih, pohlepnih i manipulativnih političara.
Osvjedočeno, za ovih trideset godina ima ih na svim stranama u vrhovima partija, kao da su jedino takvi mogli da zasjednu na vodećim pozicijama i, isključeni iz realnog života, komuniciraju preko simbola koji se tiču dubokih emocija svakog čovjeka (vjerskog i nacionalnog osjećanja) kad god im je zatrebalo da prikriju neku poharu (krađu ili zloupotrebu) prirodnih ili ljudskih resursa, a sebe održe na poziciji privilegovanih.
Sa takvim političarima nije neobično ovo što se sada dešava po crnogorskim ulicama. Bilo je pitanje dana kada će vladajuća struktura istrošiti sve realne resurse i ščepati ono što je većini osiromašenih ostalo - njihove emocije i beznađe. Radili su oni to sistematično, ne samo lopovlukom (tzv. neoliberalnim kapitalizmom), nego i urušavanjem znanja dobrim biznisima - privatnim fakultetima kojima su rejting podizali uvezeni akademci sa „pedigreom“, ophrvani paternalizmom prema Crnoj Gori i ideološkim izgubljenim bitkama u svojim državama, na usluzi onima koji su protiv njihovih gospodara. Ušli su u voz protiv građanske Crne Gore zajedno sa evropskim birokratama, potcjenjujući svaku inicijativu koja se nije uklapala u njihovo viđenje disciplinovanja kritičke misli u Crnoj Gori. Umjesto da podrže kontrolu režima, uspjeli su da obeshrabre sve one koji su vjerovali da nezavisna država znači - više pravde, slobode i blagostanja, sklanjajući sa scene svaki glas pobune.
Nacionalni identiteti kao mjesto „istorijskog sukoba“ brižno su njegovali dežurni nacionalisti dok je stvaranje državnog identiteta potpuno zanemareno. Nisu se otvarale teme suočavanja sa ratom devedesetih i sa odgovornošću za zločine učinjene u naše ime koji moraju biti temelji države i budućnosti. Četvrt vijeka vladajuća elita je kooptirla manjine lažnim državnim identitetom i borbom za CG. Građanska Crna Gora, kao i državni identitet, ostala je samo slovo u Ustavu, a vlast se kitila nacionalnim ključem (potkupljivanjem manjina, isključujući Srbe) na svim pozicijama moći brižno usmjeravajući strah i mržnju koja je ostala nakon devedesetih.
Ono što se desilo, a nije bilo po planu, jeste da se sve jače čuo glas onih koji su prepoznali „ igru“ i vidjeli stvarne probleme ljudi u Crnoj Gori - kriminal, korupciju, nepotizam, siromaštvo, pored svih šarenih laža o boljem životu.
Prošlogodišnji protesti, makar za kratko, pokazali su da se ljudi (svih nacionalnosti i različitih vjerskih i drugih ubjeđenja) mogu udružiti protiv režima zbog zajedničkih problema i zahtijevati jednaka prava za sve, za promjenu politike, za dostojanstvo građana i demokratiju. Bio je to dovoljan znak da vlast prepozna opasnost za svoj zatvoreni sistem - zarobljenih institucija, potkupljenih intelektualaca i privilegija. Bio je to dovoljan znak i za nacionalističke partije da „ugroženo srpstvo“ više ne pije vodu i da stanovništvo Crne Gore želi bolji život i više pravde i da ih takve podjele više ne zanimaju. Nakon protesta „Odupri se“ postalo je jasno da su predstojeći izbori izgubljeni za vladajuću partiju i nacionaliste, i zato su dogovori oko izbrnog zakona bili onako traljavi.
Da nismo mi te sreće i da do građanske države (uređenog pravnog sistema, poštovanja zakona i ljudskih prava) neće doći, potvrdio je brižljivo pripreman Zakon o slobodi vjeroispovjesti. Pod maskom slobode vjeroispovjeti plasirana je kontrola imovine Srpske crkve i najveće vjerujuće grupe. Četvrt vijeka su držali najmoćniju crkvu van uticaja zakona, čak i onda kada je ta crkva kršila zakone.
Zašto? Ratni saveznici, brižljivo su njegovali odnose, a osiromašeno stanovništvo je ostavljeno vjerskim uticajima, dogmama poslušnosti i iracionalnim osjećanjima. Znali su (obje strane) - kada im prifali moći staviće ih u funkciju. Izvjesnost izgubljenih predstojećih izbora je pravi trenutak za dizanje vjerskih i nacionalnih tenzija. Odlučili su se na „poštovanje zakona“ i na svoju viziju pravoslavne crkve, u stvari, na sukob „države“ i crkve (Srpske crkve u koju najveći broj stanovništva ima povjerenja) što je osokolilo zagovornike velike Srbije i učinilo da prosrpski političari u Crnoj Gori zorno stanu pod skute vjerskog vođe, zaborave svoju dužnost političara uz „velikodušnu podršku“ izvršne vlasti (hapšenje u parlamentu).
Urušeno je polje političkog dogovaranja i odlučivanja. Omogućeno je da konstrukti „ugroženosti države“ i „ugroženosti vjere“ otvore vrata svim nepočinstvima koja se dešavaju i koja će se dešavati, kao i gušenju svih sloboda. Sve što je uspješno izgradila ova vlast - bijedu i siromaštvo, svijestiće i osvještati vjerske zajednice kao što su vjekovima radile umjesto „zemaljskog cartsva - carstvo nebesko“, umjesto nezavisnosti - zavisnost. Vjerska osjećanja su dio intime, zasnivaju se na ubjeđenjima, imaju snagu koja pokreće ljude, a kada prestanu da budu intimna postaju opasna i istorija govori da su uvijek gubitnici - istinski vjernici. Za sada realno u najvećem strahu žive manjine (uključujući neopredijeljene) i već se čuju pokliči da se moraju opredijeliti (ili si DPS ili si SPC ili te nema).
Ono što nam je ostalo jeste da se nadamo da ovaj sukob SPC i DPS (koja se proglasila državom) može završiti kompromisom i da ovoj vlasti i SPC-u nije neophodan građanski rat da bi sačuvali bogatstvo i privilegije.
Za opšte dobro je da smanje aspiracije i da se vrate političkim dogovorima.
Autorka je mirovna aktivistkinja
Bonus video:
