Igranje na strah se uvijek isplati. Ako se neka opasnost dovoljno glasno na sva zvona razviče, onda skoro sve može da prođe - svejedno da li je riječ o faktičkom ukidanju prava na azil uvođenjem proizvoljnih gornjih granica broja izbjeglica ili o novom talasu proširenja EU na 6 država Zapadnog Balkana. Jer, čim je strah u igri, argumenti ne znače više ništa. Kod planiranog prijema Crne Gore, Srbije, Kosova, Albanije, BiH i Makedonije u EU riječ je prije svega o strahu. Sa jedne strane se poteže privredni i politički uticaj Rusije, Kine i Saudijaca na evropsko predvorje, a sa druge opasnosti koje su odomaćene u tim društvima i koje imaju uticaj na ostatak Evrope: široko rasprostranjeni nacionalizam i populizam, sveprisutna korupcija, organizovani kriminal.
Proširenje kao manje zlo
A pošto je sve to tako opasno po EU, onda zaključak EU komesara za proširenje Johanesa Hana izgleda bez alternative: „Mi imamo izbor: da izvezemo stabilnost ili da uvezemo nestabilnost.“ Han i ostali zagovornci ulaska zemalja Zapadnog Balkana u EU ne govore o tome da taj korak Unije donosi nešto pozitivno, da je obogaćuje ili čak pospješuje. Ne, planirano proširenje je isključivo negativno motivisano: kao manje zlo, kao suzbijanje opanosti, kao ograničavanje štete.
Ali kako je svima jasno da ni jedna od ovih 6 zemalja trenutno ni u snu ne ispunjava uslove za članstvo u EU, onda se koristi jedna stara, poznata, izanđala floskula: proces proširenja treba da bude inspiracija za političke i privredne reforme. Drugim riječima: pristupni pregovori mogu da napreduju samo ako ima napretka u tim zemljama.
No, dosadašanja iskustva sa proširenjima EU na Istok pokazuju da je to samo prosto jedna lijepa opsjena. Hrvatska ili Rumunija, Bugarska ili Mađarska: sve ove zemlje su u momentu prijema u EU bile nespremne, a kao članice EU nisu napravile značajan napredak. Jeste da su tokom pristupnih pregovora poboljšale po koji zakon - onako kako je to od njih traženo - jeste da su osnovale agencije za borbu protiv korupcije. Ali ništa nije bilo realizovano ni implementirano: i dalje je kumovska ekonomija dio tradicije, i dalje je korupcija sveprisutna, i dalje svuda nedovršene i jedva funkcionišuće demokratske strukture.
Ništa bolje neće biti ni sa ovih 6 zemalja Zapadnog Balkana. Sadašnjom najavom članstva u EU u ne tako dalekoj budućnosti se tamošnje vladajuće elite vide potvrđenima na međunarodnoj sceni - što ih čini jačima na domaćem terenu: još više se time učvršćuju u sedlu i neće tako skoro silaziti sa vlasti.
Najbolji primjer je srpski predsjednik Aleksandar Vučić. On sjajno igra na kartu straha od Rusije i Kine. Istovremeno se predstavlja kao moderni, pragmatični i evropski čovjek. Zato ga u i Briselu i Berlinu slave kao ultimativni faktor stabilnosti na Balkanu, zato i u Berlinu i u Briselu ignorišu i tolerišu njegov autokratski stil vladanja, tlačenje opozicije i „sinhronizaciju“ medija. Sada se takvoj Srbiji daje čak i datum prijema u EU: 2025. Vučić je jači nego ikada do sada. A pride je i mlad: po svemu sudeći on će biti taj, koji će potpisati ugovor o pristupanju.
Sve zapadnobalkanske zemlje, bez izuzetka, žele da uđu u EU. Prije svega, vladajuće elite se nadaju da će tako doći do finansijkih sredstava, kojima će prikriti svoje nečinjenje i svoju nesposobnost. One će, sve ako i ne žele, morati da prilagode svoja nacionalna zakonodavstva zahtjevima EU a napraviće i po koju kozmetičku korekturu na fasadama svojih društava. Ali one neće ništa uraditi da promijene strukture moći i vlasti, jer bi time ukinule same sebe. A to nije za očekivati da će uraditi.
Za EU to znači: još više problema, još komplikovanije strukture, još više svađa i - posve drugačije nego što je planirano - još više nestabilnosti, ovog puta iznutra.
Zato je dobar savjet za Brisel da državama Zapadnog Balkana ne ponudi odmah punopravno članstvo, nego za početak zajedničku trgovinsku zonu ili jedno privilegovano partnerstvo. Mora se naći forma saradnje koja bi zaštitila privredno slabe zemlje, sa jedne strane, a sa druge pospješila napredak demokratskog civilnog društva. Ali sve to: van EU.
A ako ove države jednog dana stvarno iz sopstvenog ubjeđenja budu izgradile stabilne demokratske strukture na temeljima principa pravne države - onda će se moći razgovarati o članstvu u EU, kao ravnopravnih partnera, na istom nivou, oči u oči. Samo to će biti stvarni dobitak za sve.
(Deutsche Welle) Prevod: M. VULETIĆ
Bonus video:
