Cijeneći napor rektora Cetinjske bogoslovije Gojka Perovića na promociji dijaloga u crnogorskom društvu i potrebi „da se okrenemo jedni drugima“, kako sam kaže, odlučio sam da se pridružim tom njegovom pregnuću, otvarajući malu polemiku sa nekim stavovima iz njegove posljednje kolumne u Vijestima, pod naslovom „Onufrije“.
Prvo, oko onoga u čemu se slažem sa uvaženim rektorom.
Rektor Perović kaže da je vlast u Crnoj Gori načinom kako je prvo promovisala a onda i donijela Zakon o slobodi vjeroispovijesti, pokušala da „vrši pritisak u pravcu reorganizacije crkvenog ustrojstva“. Saglasan, dakle. Potpuno je neprimjereno da se u XXI vijeku na kongresu jedne partije (DPS) promoviše stvaranje crkve jer je to pitanje u isključivoj nadležnosti kanona, a to znači carigradskog patrijarha.
To, međutim, ne znači, a i rektor Perović je sam više puta naglašavao, potrebu da pitanje položaja MCP treba da bude uređeno novim Zakonom. Sporna je, dakle, sadržina i način na koji je to samovoljni Đukanović uradio.
I to je suštinsko pitanje - da li MCP u Crnoj Gori, 15 godina nakon refenduma, može da zadrži isti profil. Po pitanju i organizacije i orijentacije?!
Ako dobro čitam rektorov tekst između redova, njemu ne bi bilo strano rješenje za Crnu Goru kakvo egzistira (ili je egzistiralo) u Ukrajini, što rektor Perović naglašava riječima: „Autonomija koju ona (UPC) ima u odnosu na Moskvu spada u primjere najšire moguće autonomije u cijelom pravoslavlju. UPC ima svoj Sinod, svoga poglavara koga sama bira i ta Crkva djeluje isključivo unutar granica države Ukrajine...” AMIN, oče Gojko.
Pa onda u nastavku teksta rektor takvu poziciju UPC ilustruje i sljedećim primjerima: „U njenom radu (misli se na Ukrajinsku pravoslavnu crkvu) sve je bilo saobrazno državnim granicama, sve obučeno u ukrajinske državne simbole, maksimalno poštovanje zastave, himne i slično, sve vrlo svedeno na domicilno sveštenstvo i upotrebu ukrajinskog jezika, sve ispunjeno blagoslovima i čestitkama ukrajinskim reprezentativcima...“ Još jednom AMIN, oče Gojko.
Ne znam da li je to bila namjera rektora Perovića, ali ako ovako vidi poziciju pravoslavne crkve u Crnoj Gori, onda ima punu moju podršku. Time bi ujedno pokazao mudrost, jer bi najveću uslugu učinio upravo Crkvi koju predstavlja, temeljeći viziju njene budućnosti na realnim premisama, a ne na ideološkim i velikodržavnim utopijama. Davno sahranjenim.
Ono u čemu se ne slažem sa rektorom Perovićem jeste njegovo obrazloženje razloga nastajanja Pravoslavne crkve Ukrajine (PCU) koja je kanonski dobila tomos od Vaseljenskog patrijarha. Naime, rektor Perović kompletnu odgovornost prebacuje na ukrajinski državni vrh čak i na samog patrijarha Vartolomeja. Kaže kako je PCA „Porošenkov crkveni eksperiment“, a odluka Carigrada o autokefaliji „greška koju je počinio carigradski patrijarh”! Međutim, činjenice koje treba da nam budu svetinja govore drugačije.
Evo kako sam patrijarh Vartolomej, srpskim novinama, prije nešto više od mjesec dana objašnajva razloge davanja tomosa PCU: “Kada je Ukrajina postala nezavisna država 1991, istog trenutka su se ukrajinski sveštenici i vladike obratili Rusima sa molbom da im daju autokefaliju. Rusi im to nisu dali i rekli su da im to nipošto neće dati. Čak je njihov odgovor bio smena mitropolita Filareta samo zato što je tražio to. Mitropolit Filaret, koga Rusi nazivaju samozvani mitropolit, jeste čovek koji je vrlo uvažen i omiljen u narodu i ogroman broj parohija je stao uz njega tada, a ruska strana nije uradila ništa za 30 godina da zaleči taj raskol u Ukrajini. A gde je ljubav u raskolu? Ona ne postoji. Rusi su ti koji su napravili raskol, a ne Vaseljenska patrijaršija ili Ukrajinci, kao što sada govore. Znači, Rusi su napravili raskol i 30 godina nijedan korak nisu napravili da ga zacele.”
Dakle, ako rektor Perović nije mogao, kao carigradski patrijarh, da kompletnu odgovornost za raskol u Ukrajini prebaci na zvaničnu Moskvu, onda je mogao makar da pomene i odgovornost moskovskog patrijarha Kirila i njegovog šefa Putina. Jer Kiril je toliko nezavisan i autonoman u odnosu na Putina koliko i Irinej u odnosu na Vučića. Ili Miraš u odnosu na Mila. I nadam se da se rektor u tome slaže sa mnom. Iako ne očekujem da to javno prizna.
Na kraju, vezano za samog Onufrija. On je titulom sigurno Blaženjejši i nesumnjivo mitropolit cijele Ukrajine, ali u stvarnom životu, ovozemaljskom, stvari stoje malo drugačije. Moglo bi se reći da je za jedan, ali ipak malo manji, dio Ukrajine, Onufrije Mitropolit i Blaženjejši, dok je za drugi, malo veći, on eksponent Moskve i Putina.
Tačno je, kako kaže rektor, da je i nakon raskola stotine manastira i sveštenika u Ukrajini ostalo vjerno UPC i Onufriju, ali je tačno i da je stotine manastira i sveštenika (jer Ukrajina je velika zemlja) priznalo nadležnost autokefalne PCU i mladog mitropolita Epifanija. Ono što posebno ne ide u prilog gostu MCP, mitropolitu Onufriju, jeste starosna struktura vjernika - većina onih koji idu u manastire autokefalne PCU ima manje od 50 godina, a veliki dio manje od 30. Dok je kod mitropolita Onufrija ostao najveći broj vjernika starijih od 60 godina. Tako da će, ako se nastavi takva tendencija, ispasti da nije baš PCU “Porošenkov crkveni eksperiment koji nije izašao iz laboratorije”. Kako tvrdi rektor Perović. Upravo takva, ignorantska i imperijalna politika zvanične Moskve, i one crkvene i ove civilne, dovela je do raskola u Ukrajini, što je slikovito objasnio carigradski patrijarh u citiranom dijelu intervjua beogradskom “Kuriru”.
Ali, da se vratim našoj muci. I na kraju opet da se složim sa rektorom - nadam se da ćemo znati da učimo na tuđim greškama. Tu rektor Perović prevashodno misli na državni vrh u Crnoj Gori ali ne bi bilo loše da se i sama Mitropolija vodi ovim načelom. AMIN, još jednom, oče Gojko.
Bonus video:
