Da li postoji mogućnost ispravljanja mnogih nepravdi koje su se čovječanstvu dešavale tokom istorije? Balkanski rečeno… može li se ispraviti kriva Drina? Neko će reći - sve je moguće pa i krivu Drinu ispraviti. Zašto ne? Ako je majka priroda greškom iskrivudala Drinu, u čemu je problem da grešku majke prirode ispravimo. Stara latinska izreka kaže “Humanum errare est” (ljudki je griješiti”). Zašto onda i majka priroda ne može pogriješiti.
Neki čitaoci se, siguran sam, sjećaju transparenta na Brankovom mostu iz 1999, srpski prkos NATO bombardovanju: “Kolumbo, jebi se što otkrio Ameriku”! Niko se danas sa ovim srpskim inatom bolje ne bi složio od nativnih Indijanaca sa oba američka kontinenta. Milioni Indijanaca su ubijeni, njihova svetilišta i bogomolje uništeni od strane bijelaca iz Evrope. Ništa bolje nijesu prošli Aboridžini u Australiji, možda još i gore. Njima je Britanska imperija poslala “ljudski šljam” da ih kolonizuje i od njih oduzme ono što im je pripadalo hiljadama godina, gdje su bili svoji na svojemu. Zamislimo nepravdu crnom kontinentu od strane bijelih robovlasnika. Istoričari procjenjuju da se utopilo ili umrlo preko deset miliona crnaca robova samo dok su transportovani preko Atlantika. Ili, ne tako davno, šest miliona Jevreja žrtava holokausta. Sjedinjenje Američke Države su bacile dvije atomske bombe, na Hirošimu i Nagasaki, kada je imperijalni Japan već bio na koljenima i praktično pred bezuslovnom kapitulacijom. To je bila poruka SAD ostatku svijeta - ne šalite se više sa nama. Dvjesta hiljada ljudi je ubijeno, a milioni iz narednih generacija su osakaćeni. Primjera u istoriji ima još do zore da se nabrajaju.
Indijancima u obje Amerike istorija daje puno pravo da pokažu crveni karton svim dođošima, onima iz anglo-saksonskog svijeta, a ništa manje i Špancima ili Portugalcima. Isto važi za australijske Aboridžine - da kupe kartu bijelim potomcima britanskih kazamata u jednom smjeru. Pravac Evropa, tačnije Britanija. Da se vrate odakle su došli. Je li moguće zamisliti flotilu brodova iz Nigerije, Južne Afrike, Zimbabvea, Obale Slonovače, Kenije… koja uplovljava u evropske luke, kupi i pakuje u Afriku sve što je bijelo, makar prvih deset miliona. Kako bi Jevreji trebali da isprave nepravdu holokausta? Da naprave koncentracione logore i gasne komore za potomke arijevaca. Ili pak Japan, dvije male atomske bombice na San Francisko i Njujork, kalibrirane precizno samo da ubiju dvjesta hiljada, a da osakate isti broj generacija kao Jenkiji u Japanu. Da li bi to bilo ispravljane istorijske nepravde? Oko za oko, zub za zub - ni više ni manje. Nažalost, nijesmo mi jedini koji imaju krivu Drinu.
Novija istorija našeg okruženja naučila nas je da se kriva Drina ne ispravlja lako. Slobodan Milošević, kreator dva oka u jednoj glavi, neslavno je pokušao da ispravi “istorijske nepravde” srpskom narodu u SFRJ. Vidjeli smo kako se završilo - posljedice njegovog poduhvata Balkan i danas plaća. Nažalost, ponovo se iz fioka izvlači teza o ugroženosti srpstva. Konačno, došao je red na “Srpsku Spartu”. Čini mi se da pojedini političari na Terazijama, stojeći na braniku srpstva, upravo svojom politikom najviše ugrožavaju srpstvo i pravoslavlje. Odbranio je Slobo srpstvo od Vardara pa do Triglava, a njegovim sljedbenicima ostavio u amanet da ga odbrani u “Srpskoj Sparti”. Kad odbrane srpstvo u “Sparti”, onda ostaje samo Srbija da i tamo odbrane srpstvo.
Jer danas u Crnoj Gori imamo krivu Drinu i protagoniste koji, svaki na svoj nacin, žele da je isprave. Pri tome i jedni i drugi zaboravljaju da ispravljanje istorijskih grešaka dovodi do novih, pa se ove greške moraju ispraviti pravljenjem novih... i tako u nedogled. Još su vruće NATO bombe da bi zaboravili šta donosi ispravljanje istorijskih grešaka. Da li se istorijske greške iz 1918. mogu ispraviti bez pravljenja novih? Da li se mogu ispraviti greške avnojevske Jugoslavije? Možda mogu, ali ne sumnjam da to može biti veoma bolno. Ponovo podsjećam na Sloba sve one koji su njegovo životno djelo brzo zaboravili. On obeća na mitingu u Kosovu Polju “niko ne sme da vas bije”. Što jest, jest, nije ih slagao, jer im Slobo tada nije obećao niti garantovao da neće biti bombardovani osiromašenim uranijumom.
U demokratskoj Crnoj Gori, a mi se dičimo da smo demokrate, svako ima pravo na svoje mišljenje. Ima pravo da iskazuje građansko, religijsko nezadovoljstvo na protestima, mitinzima i litijama. Ne smije se to pravo nikome uskratiti, i dobro je što nikome nije uskraćeno. Druga strana tako ne misli. I to je njihovo demokratsko parvo. Neka misle i iskazuju svoja osjećanja na isti način ako im je volja. Demokratska Crna Gora je ovo. A najvažnije je da jedni i drugi moraju tolerisati mišljenje druge strane i da shvate da je dijalogom jedino moguće riješiti problem sa kojim se naše društvo suočava danas. Crkvene litije su pravo svakog čovjeka u CG da iskaže svoje mišljenje o neslaganju sa zakonom. Druga strana iskazuje svoje neslaganje sa litijama i sebe stavlja na branik Crne Gore. Srećom, ta prava, ponavljam i podsjećam ih, demokratska Crna Gora garantuje i jednima i drugima. Tu činjenicu nikako ne treba ignorisati. Svakako bi bila pogubna politizacija protesta protiv zakona. Neprihvatljivo bi bilo da se u sekularnoj Crnoj Gori vlast mijenja sa ulice predvođene “apolitičnim” teolozima, pogotovu ne onima koji se u Boga kunu, a proklinju da se “iskopaju i da se sjeme utre” svima koji ne misle kao oni, slagalo se sa time oko u glavi iz Srbije ili ne. Kome se vlast ne dopada neka je mijenja snagom biračke kutije. To je demokratija u koju se kunu “oba oka u jednoj glavi”.
Kaže mi prijatelj iz Beograda da, iako živim dugo u inostranstvu, i dalje govorim čistim srpskim jezikom, a bivši cimer iz studentskog doma, moj Nikšićanin, da bih trebalo da zborim crnogorskim. Ovi redovi su napisani književnim srpsko-hrvatskim koji sam u školi učio, i znam da će me obojica razumjeti iako tvrde da jezik koji govorim više ne postoji. Razumječe i čitaoci koji su svakoga četvrtka i nedjelje na litijama na braniku srpstva u Crnoj Gori, isto kao i oni koji brane Crnu Goru od istih.
Gore zaključih da se problem može samo dijalogom riješiti. Za tango je potebno dvoje. I za dijalog takođe. Ima li Crna Gora strpljenje za dijalog? Postoji li tolerancija u Crnoj Gori? Trebaju li Crnoj Gori Nelson Mandela i Dezmond Tutu. Treba li Crnoj Gori Juznoafrički sud istine i pomirenja.
U međuvremenu, Drina teče i krivuda. Baš kao što je majka priroda, možda greškom, krivu stvorila. Treba da je pustimo da teče, krivuda. Ne treba da ispravljamo istorijsku nepravdu majke prirode. Iako je mogla biti darežljivija prema Drini i stvoriti je pravu, kao strijelu, a ne da se savija, muči i krivuda desno i lijevo. Ili ipak da je ispravimo. Da više ne teče kroz Visegrad. Srušimo nepotrebnu Ćupriju Mehmed-paše Sokolovića... Mi na Balkanu imamo snage, znanja, a volje ponajviše, da greške ispravljamo. To je sitnica za nas. Bili smo sposobni da rušimo stare gradove, pa da ih obnavljamo i pravimo još ljepšim i još starijim nego što su bili. Bitno je imati dobru volju i snagu mase.
Sva je sreća što Andrić već napisa Na Drini ćupriju.
Bonus video:
