Lako li je danasa poginuti za Crnu Goru, danas, pa sjutra opet!
Nikada u našoj istoriji nije bilo više patriotizma, a da je Patria nesrećnija.
Najnepodnošljiviji je patriotizam onih koji su vlastitu zemlju potkradali kada god i gdje god se namjestilo.
Stan od stotinu kvadrata za samo petnaest hiljada evra i to na rate, po Vladinom programu i reprogramu, a od našeg novca, pa juriš iz malog u veliko kupatilo - pravo u rat, u smrt, u slavu! Onda se obrišeš i nanovo!
Ovaj rat za Crnu Goru potrajao je kao nijedan prije. Deceniju ipo od nezavisnosti pršti na sve strane. Barut gori pred oči junačke. Napadi su grupni, hibridni, podmukli, sveobuhvatni, umrežilo se malo i veliko, ruka ruci dodaje statuse, tvitove i lažne vijesti, ali Crna Gora i njen vlasnik stoički, kao klisurine, opstaju na biljezi i kontranapadaju, razgoneći Srbe na buljuke, a po potrebi i Ruse. Crnogorci koji nisu uz vlasnika i gospodara proglašeni su za poseban soj idajnika i dezertera. Osuđeni su na život!
Velji rat, Veliki rat, Dugi svjetski i Građanski iz devedesetih, zajedno su trajali kraće.
Iako nema žrtava u posljednjih skoro petnaest godina odsudne borbe; nagrade, odlikovanja, unapređenja, imanja i privilegije, dijele se borcima za slobodu šakom i kapom.
Čudesno je i nezapamćeno u istoriji ratovanja da, po prvi put, "izginuli", i to u više navrata, uživaju u privilegijama i zaslugama kao da nisu mrtvi.
Lako li je poginuti za Crnu Goru kada te u životu posle smrti čeka mini-hidroelektrana, koncesija, vjetro-park, reprogramiranje poreza, namješteni tender, namješteni i nenamješteni stan, morsko dobro, rudnik, skijalište.
Smijemo li se zapitati da li je Njegoševo "Blago tome ko dovijek živi imao se rašta i roditi" urlik predviđene nepravde ili obećanje Hristovog carstva? Do kada je Vladika Rade mislio da traje ono "dovijek"?
Prevara u kojoj je sve okrenuto naglavačke je na vrhuncu. Tokom ratnih četrdesetih, i posebno po okončanju rata, proleteri su istrijebili "trulu buržoaziju" i obećali ujedinjenje proleterima svih zemalja. Danas su djeca nekadašnjih proletera novi buržuji koji optužuju ovovremene proletere za izdaju Crne Gore. Trula buržoazija uspješno "trijebi" proletersku klasu, koja, recimo i to, sasvim prirodno postaje dio "nemanjićkog pokreta" na litijama - ime joj ga daje. Proleteri brane crkve, a "imanjići" jurišaju da otmu poslednja imanja koja nisu u njihovom vlasništvu.
Bog visoko, pravda daleko, jedino je korona virus izvjesno blizu. I kako biva u svakom višedecenijskom ratu mora na kraju biti kakve prateće boleštine da dokusuri nadanja i snove.
Što je promaklo Ratku Ratkoviću iz Andrićeve "Gospođice" koji se lijepo smješkao crnoj Rajki, ali i Crnoj Gori evo tri decenije, omekšavajući joj srce i novčanik, moglo bi biti prepušteno COVIDU -19 da dokrajči. Ako se bolest poznaje po ljekovima, ako je u apotekama izložen obraz države onda se proleteri nemaju čemu nadati. Na Istočnom frontu sovjetski vojnici su besplatno dobijali alkohol ne bi li rat dobio smisao, a na našem frontu protiv Korone medicinski alkohol juče je poskupio četiri puta u pojedinim apotekama, kako bi otpor prema virusu postao besmislen i neisplativ.
"Šta ne boli - to nije život, što ne prolazi - to nije sreća"! Jedini naš Nobelovac nije mogao slutiti da ćemo mi u Crnoj Gori posvjedočiti istinitost rečenog. Punim plućima živimo i nikada nije jače boljelo, a malo čega prolazi. Rat neprekidno traje, DPS i njegov vlasnik su neprolazani - toliko o sreći!
Takvu sreću narod drugačije zove.
Lijepo li je poginuti za Crnu Goru i vaskrsnuti u isti tren. Poginuti i odmah se useliti u veći poslovni prostor. Poginuti, obrisati se, pa iznova. Poginuti na prvoj liniji fronta ko god je s druge strane; Srbi, neposlušni Crnogorci, poneki Rus, Korona virus.
Treba stisnuti petlju pa živjeti.
Preživjeti kad je litar medicinskog alkohola skuplji od dva litra viskija ili najskuplje vodke.
Molimo premijera da obustavi dijaloge sa NVO i civilnim društvom. Bez ikakve zaštite, licem u lice, na razdaljini manjoj od dva metra, izložen je većem riziku nego Kolašinska brigada na Mojkovcu 1916. - Ne junači se predsjedniče, skupo ćemo to platiti!
Teško li je tada bilo poginuti, tada kad si znao da je "tvoja plata (tek) na nebesima".
Teško li je danas živjeti na zemlji sa platom na istom mjestu. Najlakše je poginuti ali nas ne zapada, ne zapada od povratnika i počinioca istog junaštva u produženom trajanju.
Pogineš i ziviš kao čovjek. Pogineš i otvoriš apoteku. Pogineš i preprodaješ medicinski alkohol!
"Zemaljsko je za malena carstvo, a nebesko..."
E, moj Care Lazo!
Bonus video:
