Već više od nedjelju dana Libanci ne smiju da napuštaju svoje kuće i stanove: samo u najhitnijim slučajevima. Samoposlugama, apotekama i bankama je jedino dopušteno da drže kapije otvorene. Međunarodni aerodrom i granica ka Siriji su zatvoreni. Škole ne rade već treću nedjelju.
Ali kratka šetnja glavnim gradom Bejrutom pokazuje da nije baš sve zamrlo: frizer u svom zatamnjenom salonu čeka na mušterije. Prodavnica kancelarijskog materijala je roletnu na vratima spustila samo do pola. Ko se ispod provuče, biva uslužen. Koji korak dalje nam brzo otvaraju vrata parfimerije: neobrijana muško lice pita da mu prodamo dolare - i nudi 60% veći kurs od zvaničnog.
Na pitanje zašto i pored drakonskih kazni krše zakon, svi odgovaraju isto: “Imam djecu. Moram da platim kiriju. A moramo i da jedemo.” Liban je još prije izbijanja korona-krize zapao u duboku privrednu krizu, praćenu mjesecima trajućim demonstracijama. Država je službeno objavila da je bankrotirala, bankarski sistem je praktično kolabirao. Posljedice su vidne. Za upoređenje: Ujedinjeni Arapski Emirati su izdvojili 27 milijardi dolara da ublaže posljedice krize, država Liban para nema pa je pozvala svoje stanovništvo da joj uplaćuje dobrovoljne priloge protiv korone.
Bez vode za pranje ruku
U krizi je i zdravstveni sistem: “U normalnoj situaciji Liban uplaćuje 30 miliona godišnje za medicinski materijal za jednokratnu upotrebu u svojim bolnicama. Ali sada su na raspolaganju samo 4 miliona”, kazao je jedan uvoznik medicinske opreme za privredni list “Commerce du Levant”. Zbog takve situacije posmatrači očekuju najgori mogući korona-scenarijo za Liban.
Dva dalja faktora dodatno zaoštravaju situaciju: sa jedne strane libanski šiiti njeguju više nego bliske kontakte sa Iranom, epicentrom epidemije korone na Bliskom istoku: Teheran broji najmanje 1.700 umrlih. Do srijede su avioni iz Teherana redovno slijetali u Bejrut, bez ikakve kontrole. Sa druge strane u Libanu živi oko 1,5 miliona izbjeglica iz Sirije, puno njih u prepunim šatorskim naseljima ili gradskim favelama. Za očekivati je da se virus tu može spektakularno brzo proširiti.
Ono što važi za Liban važi i te kako puno više u ostatku ratovima izmorenih arapskih zemalja poput Sirije, Jemena, Libije ili Iraka. Samo u Siriji u najgorim uslovima živi 6 miliona unutrašnjih izbjeglica. Prije svega u ustaničkoj provinciji Idlib - gdje su Putin i Asad proteklih mjeseci svojom vojnom ofanzivom protjerali još na stotine hiljada Sirijica - ljudi žive u totalno pretrpanim šatorskim naseobinama. “Socijalna distanca je ovdje praktično isključena kao mogućnost”, kaže Rachel Sider iz Izbjegličkog savjeta Kraljevine Norveške. Pošto tekuće vode skoro i da nema, za sirijske izbjeglice u Idlibu je već pranje ruku više puta dnevno prosto nedosanjani luksuz. Sider kaže da je stoga “ekstremno zabrinuta”. Zdravstveni sistem Sirije je u ratu totalno uništen. U toj zemlji je do sada službeno prijavljen samo jedan slučaj korone, u Jemenu i Libiji čak ni jedan. Razlog: ili namjerno zataškavanje vlada ili nije urađen nijedan test. Ali samo Pakistan je prijavio 8 slučajeva korone koji su u tu zemlju ušli iz Sirije preko Katara. “Mlado stanovništvo brzo postaje imuno”
“Nema te zemlje u kojoj nema korone”, kaže libanski epidemiolog Salim Adib sa Američkog univerziteta u Bejrutu. Uprkos tome, on je optimista po pitanju arapskog svijeta: “Kad pogledate svjetsku kartu širenja korone vidite jasnu razliku u situaciji između sjevernog i južnog Mediterana.” Dok se na sjeveru Sredozemlja svakodnevno inficiraju na hiljade ljudi, na jugu se brojka kreće na oko nekoliko desetina. Adib to objašnjava demografijom: “Mlado stanovništvo brže razvija kolektivni imunitet.”
Procenat ljudi od preko 65 godina u arabskom svijetu iznosi samo 4,5%. U EU je to minimum 20%. I Iran ima veoma mlado stanovništvo sa samo 6% ljudi preko 65 godina. Ali širenje korone u toj državi je posljedica kulturnog i religioznog specijalnog slučaja, kaže Adib: “Svakog petka imate tamo ritualna mega-okupljanja, na kojima zajedno učestvuju na desetine hiljada ljudi.” Zato se virus tako ekstremno brzo masovno proširio.
U poređenju sa Evropom arapske države za sada prijavljuju veoma nisku stopu inficiranosti koronom. Na vrhu liste je trenutno Katar sa 470 slučajeva, slijedi Liban sa 230 i 4 umrla. Egipat je prijavio 285, a Saudijci 344 slučaja zaraze. Za ove pustinjske države je izgleda od prednosti i vrela klima. Ali bolne privredne posljedice epidemije korone osjećaju i one.
Bez hadža za Meku i Svjetske izložbe?
Pošto trenutno Kina zbog korona-krize uvozi veoma malo nafte, pala joj je cijena na berzama. Saudijci su zbog toga zamolili Rusiju da smanji proizvodnju, što je Moskva odbila. Od tada Rijad preplavljuje tržišta jeftinom naftom, ne bi li povećao pritisak na Rusiju. Barel je od tada pao na ispod 30 USD. Saudijski ministar finansija zato očekuje da će u svom budžetu imati između 20% i 30% manje para.
I drugi veliki izvor finansiranja saudijske monarhije je presahnuo: hadžiluk za Meku. Već krajem februara je Saudijska Arabija zabranila inostranim posjetiocima ulazak u svete gradove islama. Nije više isključeno ni da će i veliki Hadž krajem jula biti otkazan. Svaki musliman je obavezan da makar jednom u životu učestvuje u njemu. Siromašni muslimani štede cio svoj život ne bi li priuštili sebi to putovanje.
Ostale arapske zemlje sa bitnim turističkim sektorom - poput Maroka, Tunisa, Egipta ili Ujedinjenih Emirata - su takođe pogođene velikim padom rezervacija. Emirates, jedna od najvećih aviokompanija svijeta, je anulirao skoro dvije trećine vih svojih letova. Nije jasno ni da li će biti Svjetske izložbe u oktobru u Dubaiju, u koju su Ujedinjeni Emirati već uložili preko 7 milijardi dolara.
Korona ućutkala oružje u Libiji
Narednih sedmica će se pokazati da li je mlado arapsko stanovništvo stvarno rezistentnije na virus korona. Pojedini izvještaji iz SAD pokazuju da se teško razbolijeva i mlađe stanovništvo: 40% svih hospitalizovanih pacijenata u Sjedinjenim Državana ima između 20 i 54 godine. A posljednjih dana se broj novozaraženih i u Libanu dramatično povećava.
Nezavisno od toga, epidemija korone u ratom razorenim zemljama arapskog svijeta mogla bi makar na kratko da ima i jednu pozitivnu posljedicu. U Libiji tzv. Nacionalna armija pod komandom veoma starog generala Khalifa Haftara već godinu dana pokušava da osvoji glavni grad Tripoli. Za sad bez uspjeha, uprkos Putinovoj pomoći. U subotu je general Haftar ponudio primirje vladi Libije ne bi li svoje snage koncentrisao na borbu protiv korone: “Spremni smo da obustavimo bitke ako to i druga strana bude željela”, poručio je stari general.
(Neue Zuercher Zeitung - NZZ), Prevod: Mirko Vuletić
Bonus video:
