Zvao me jedne prilike u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.
Elem, zaustavili carinici na graničnom prijelazu u Staroj Gradiški autobus iz Bosne i Hercegovine, pa u pretresu prtljage pronašli torbu s tri “zolje” i jednim raketnim bacačem, RPG-om. Šokirani carinici odmah zvali granične policajce, i ovi uskoro otkrili da je vlasnica prtljage Fata. “Šta je ovo?”, pitali Fatu policajci pokazujući u prtljažniku autobusa njenu torbu punu bacača granata. “Ah, to”, mrtva će hladna Fata, “to su kalkulatori.” “Kakvi kalkulatori?!”, pitali zgranuti carinici i policajci, a Fata će na to: “Ma imam nekih neriješenih računa.”
Tako je nekako valjda bilo kad je ono nekidan, čitali ste u novinama, hrvatska granična policija u Staroj Gradiški zaustavila autobus iz BiH, pa uhvatila dvadesetpetogodišnjakinju što je u torbi nosila jedan raketni bacač granata RPG 22 i čak tri ručna M-80, popularne “zolje”. Nije poznato je li se djevojka branila kako je samo prenosila kalkulatore, ali zna se da nije bila Fata: bila je riječ o hrvatskoj državljanki. Fata, naime, neriješenih računa na bosanskohercegovačko-hrvatskoj granici ima samo u vicevima o bosanskoj mornarici, dok Hrvatima ništa u vezi granice nije vic.
Ima Kožo, recimo, i drugi jedan malogranični vic, onaj kad učiteljica pita malog Pericu s kim graniči Rusija, a bistri Perica odgovara: “S kim god poželi.” Hrvatska, istina, nema granice s kim god poželi - drugačije bi izgledala karta Europe da su se granice crtale po hrvatskim željama - ali s kim god poželi Hrvatska ima granične sporove. Nema s kim Hrvatska nema tih, kako ono, neriješenih računa s granicama, pa ako i nema, pronaći će ih, jer granični sporovi ispast će fantastičan politički ulog, tri džokera u dijeljenju: eno prekjučer šef Europske komisije Jean-Claud Juncker na susretu s hrvatskim premijerom Andrejom Plenkovićem ponovio kako nijedna država s tim, kako se zovu, neriješenim računima neće vidjeti Europsku uniju. I Hrvatska sada u poziciji strogog carinika na granici: pretresa susjede, maltretira ih, zajebava i nalazi u prtljazi granične sporove s kojima su se uputili u Uniju.
Nesretnoj Fati, recimo, našli Veli i Mali Škoj, i još komadić s vrha poluotoka Kleka. Taj vic dalje znate i sami, “šta je to?”, pitao je carinik, “ma ništa, kalkulatori”, odgovorila Fata, “kakvi kalkulatori?!”, “imam nekih neriješenih računa s Hrvatskom, pa u razgraničenju računam na Veli i Mali Škoj”, “računaš na Veli i Mali Škoj?”, “aha”, “e pa računaj onda”, na kraju će carinik, “da ćeš bit jebana”.
Usred te priče - istog dana kad je Juncker Hrvatskoj u njenim graničnim sporovima sa susjedima dao sjajan pregovarački ulog - pojavila se na bjelosvjetskim portalima zanimljiva karta jednog od marljivih Redditovih istraživača, koji se ozbiljno posvetio starosti trenutačnih svjetskih državnih granica. Zanimljivo je tako bilo saznati - ja, recimo, nisam znao - da je najstarija živa državna granica na svijetu ona kojom mala kneževina Andora graniči s velikom Španjolskom i Francuskom, granica ustanovljena i potpisana još 8. septembra 1278, stara dakle punih sedam stotina i četrdeset godina. Jedva malo mlađa, nisam ni to znao, jest granica što dijeli Španjolsku od Portugala, dogovorena samo dvadesetak godina kasnije.
Među najstarijim granicama na svijetu, onima ustanovljenim do konca sedamnaestog stoljeća, kojih je na cijelome išaranom dunjaluku jedva dva posto, na toj su se zanimljivoj karti - e, to smo znali, ali smo u međuvremenu zaboravili - našle i hrvatske istočne granice, one sa Srbijom i Bosnom i Hercegovinom, ustanovljene još 1699. godine, kapitulacijom Osmanlijskog carstva u velikom ratu sa koalicijskim snagama Svete lige, potpisane mirovnim ugovorom u Sremskim Karlovcima, pa potvrđene u Berlinu dvjestotinjak godina kasnije i zapečaćene u Daytonu još stotinjak godina kasnije. Čak i sitna korekcija te vjekovne granice, ona oko Neuma, stara je tri stotine godina i opet spada među najstarije na svijetu.
Istočne su hrvatske granice tako najstarije na Balkanu, ako ne računamo rumunjsko-bugarsku, koja jest starija cijelih dvjesto pedeset godina, ali ne cijelom dužinom. Štoviše, od hrvatskih istočnih granica kao cjelovite međudržavne granice na čitavoj su kugli zemaljskoj danas starije samo one dvije navedene, španjolske granice s Andorom i Portugalom, te češke i slovačke granice s Njemačkom, odnosno Poljskom.
Istraživanje jest amatersko - priznaje i sam autor da nije imao ozbiljnijih znanstvenih ambicija, pozvavši učenije i pametnije da isprave ako je gdješto pogriješio - ali ne griješi kad granice Republike Hrvatske sa Srbijom i BiH smješta među najstarije postojeće granice na globusu. Ja sam sam se stoga, pročitavši prekjučer zanimljivu priču o susretu Plenkovića s Junckerom, pa još zanimljiviju priču o starosti svjetskih granica, smijao punih sedam dana. Još mi je ostalo pet.
Samo se Hrvatskoj, naime, može dogoditi takav historijski peh: da u dijeljenju zemljopisnih karata za partiju balkanskog pokera dobije tri džokera - sve računajući kako da istočne susjede, Srbiju, Bosnu i Hercegovinu i Crnu Goru, u njihovim europskim integracijama ucjenjuje i zajebava neriješenim graničnim pitanjima - pa da ispadne kako su baš te granice pete najstarije riješene granice u Europskoj uniji i na cijelom svijetu, utvrđene, parafirane, potpisane i riješene u vrijeme kad su engleski i francuski kolonizatori još bauljali pustopoljinama Sjeverne Amerike.
Pitate li mene, to Juncker zajebava Hrvate. Jaja otečenih od samopouzdanja napirlitani će briselski fićfirić Plenković sutra banuti u Kapelu mira u Sremskim Karlovcima, podignutu na mjestu gdje su 1699. mletački dužd Marco Ruzzini, veliki vezir Mehmed Paša i austrijski grofovi Kinsky, Öttingen i Schlik crtali balkanske granice, kad će ga na vratima zaustaviti osiguranje i pretresti mu džepove i aktovku. “Šta je ovo?”, pitat će austrijski žandar hrvatskog premijera, a ovaj će pokunjeno slegnuti ramenima: “Ma ništa. Kalkulator.”
Bonus video:
