Trenutna dešavanja u svijetu, a kao posljedica pandemije korona virusa, omogućila su da se vide i uoče neki detalji iz života, svakodnevice, na koje ranije nismo obraćali pažnju. Najslikovitiji i najpraktičniji primjer je da se mogu vidjeti vrhovi Himalaja, iz nekih krajeva Indije i Nepala, prvi put u posljednjih 30 godina. Do sada su bili nevidljivi od smoga i zagađenja, ali sa prestankom rada zagađivača vazduha neko ko je rođen unazad 30 godina prvi put vidi Himalaje uživo! Fantastično. Zamislite situaciju da neko iz Podgorice prvi put u životu vidi Lovćen, a ima 30 godina! Eto kakvu privilegiju življenja imamo, još, a da nje nismo bili ni svjesni. A to što mnogi iz CG nisu ni bili na Lovćenu, u mauzoleju, 30 godina, ili bar 10, druga je priča. Važno je da je on tu, stoji, vidimo ga, neće uteć’...
Pored ovih vidljivih efekata posljedica pandemije, postoje oni nevidljivi, tj. nevizuelni, ali takođe lako prepoznatljivi i uočljivi, a oslikavaju stanje društva u uslovima karantina i zabrane kretanja.
Prije svega postavlja se pitanje zašto su ove mjere ograničenja neophodne, zašto se ograničava sloboda kretanja i funkcionisanja građana na javnom mjestu? Zar nema svako za sebe dovoljno svijesti i savjesti da vodi računa, poštuje propise i preporuke (maska, rukavice, 2m distance), nego država mora da nagoni, narodski rečeno. Ali kako: rukavica ni maski nije bilo do prije neki dan, ni da se kupe, a kamoli da se besplatno dostave svim građanima, sa kratkim uputstvom i preporukama, upozorenjima. Ne, lakše je ovako, svi kući, sjedi doma, pa ćemo viđet’ što ćemo i kako ćemo, i do kad ćemo.
Neke napredne, civilizovane države, poput Švedske i Austrije, ne dozvoljavaju takvo tretiranje građana, a prije će biti da ti kulturni, odgovorni, svjesni-situacije građani ne bi podržali te drastične mjere, iako bi ih poštovali.
Na Balkanu, nažalost, ne pomažu molbe i zamolnice, preporuke, upozorenja... građani ne reaguju na to. Reaguju, većina, samo na strah i interes. Bez toga, džaba ti sva priča, bili nadležni u pravu „i po 100 puta“. Još kad se jave pojedinci, nazovi eksperti, poput doktora Nestorovića u Beogradu, da se i bukvalno sprdaju sa virusom (na početku pandemije), umjesto da su stub povjerenja i oslonca građanima u uslovima pandemije, onda treba razumjeti i te građane što ne reaguju. Osim na strah, prijetnju i interes.
U uslovima kada je država ugrožena, i svi njeni građani pod rizikom od obolijevanja i gubitka života, slično kao i u ratnim uslovima - u pitanju su zdravlje, život, prvo i osnovno što treba činiti je zaboraviti na podjele i razlike. Nema neprijatelja, izdajnika, nisi DPS-ne postojiš, nego angažovati sve moguće stručne kapacitete u suzbijanju pandemije u cilju što manje posljedica, žrtava prije svega.
Nema sumnje da CG ima vrhunske stručnjake, epidemiologe i interniste/pulmologe prije svih, koji imaju i znanja i sposobnosti da organizuju odbranu i liječenje od korona virusa, po najvišim svjetskim standardima. Nema potrebe, ni smisla, da se doktori, eskpreti iz drugih profesija nameću po partijskoj liniji i preuzmaju posao i nadležnosti od onih najpozvanijih, sa najviše znanja za borbu protiv virusne pandemije. Ovo su okolnosti kada jedini kriterijum mora biti znanje, stručnost i iskustvo. Svaka drugačija postavka, koja neće dati i najbolje rezultate, protiv je interesa države. Toga moraju da budu svjesni i građani, a i čelnici Vlade i DPS-a.
Iako su Vladine mjere u obuzdavanju pandemije do sada imale rezultate i zaslužuju podršku i poštovanje, one ne bi smjele da se zloupotrebljavaju i prekoračuju. I to bi građani trebalo da prepoznaju. Ali i da pamte.
U ovakvim, vanrednim i opasnim situacijama, sa kojima se većina nas susrijeće prvi put, kada građani nemaju iskustva sa potencijalnom opasnošću, valja biti savjestan i odgovoran, svako za sebe, i zbog sebe, ali i imati pozitivan stav - nešto što Amerikanci jako cijene, pored sveg znanja i pameti. U ovim uslovima pozitivan stav nije: a nije to ništa, neće to mene... Pozitivan stav je: ko se čuva i Bog ga čuva. Ili, čuvanjem sebe čuvam i druge. I napokon: neću da ispaštam i rizikujem zdravlje i život, sebe, porodice, bližnjih... zbog tzv. kovidiota koji ne nose masku i rukavice i prilaze na pola metra (na kasi supermarketa, recimo). Takvi se mogu natjerati da poštuju propise samo strahom i interesom, ne kulturom i odgovornošću. Nažalost, i jedni i drugi su se zadesili da žive ovdje, na Balkanu, i moraju se sretati. Ali bar ne moraju inficirati jedni druge i ispaštati, ako im je već dozvoljeno da se bahate i rade svašta, bez kazne i odgovornosti, kako sada tako i u vremenu kad nije bilo pandemije.
Bonus video:
