Poljoprivreda ima višestruku ulogu u razvoju društva i ekonomije svake zemlje. U Crnoj Gori ona donosi oko 8% BDP (prosjek EU ispod 2%), angažuje preko 20% od ukupno zaposlenih (u EU nešto iznad 5%) a ima i druge važne uloge: osnova je za prehrambenu industriju; podrška je turizmu i drugim sektorima; doprinosi očuvanju prirodnih resursa; čuva selo i njegovu tradiciju... Na poljoprivredu u EU otpada tek jedna četvrtina od ukupe vrijednosti lanca hrane, tj. svaki euro u primarnom sektoru generiše još tri eura do krajnjeg potrošača.
Do 2010. godine imali smo preko 500.000 ha poljoprivrednog zemljišta. Tada je Popisom utvrđeno da se koristi tek 221.000 ha, u čemu je preko 90% prirodnih livada i pašnjaka. Do danas su te površine povećane na oko 250.000 ha, što ohrabruje, ali i dalje nema odgovora na pitanje - šta je sa razlikom od 250.000 ha. Dio je trajno izgubljen za poljoprivredu, ali najveći dio tih površina zarasta u korov i šikaru. Ne znam da je još neka zemlja sebi dozvolila takav luksuz.
Nizak tehnološki nivo i skromni prinosi po proizvodnoj jedinici na malim gazdinstvima (4,6 ha u prosjeku) rezultiraju niskom konkurentnošću. Doda li se tome nedovoljno razvijen lanac vrijednosti hrane, ne treba da čudi spoljnotrgovinski deficit hrane i pića od preko 400 mil. eura.
U traženju načina kako da se ublaže posljedice pandemije izazvane virusom korona, poljoprivreda je jedna od najčešćih tema. Mnoge su oči uprte u taj sektor, ekonomisti ističu potrebu da se više okrenemo sopstvenoj proizvodnji. Pa se pitam - nisu li možda prevelika očekivanja od poljoprivrede? U nekim segmentima mogu se postići rezultati i u kratkom roku. Neobrađenih je površina na sve strane, još nije kasno da se zasije i eto na jesen nove vrijednosti. Može li se, međutim, u kratkom roku povećati proizvodnja, recimo mesa i mlijeka, ako od teleta do krave treba čekati 2 godine!
Prirodni uslovi (zemljište oskudnog kvaliteta, male parcele na strmim terenima krša i brdsko-planinskih područja i sl.), uz dosta napušteno selo, govore da je nerealno očekivati da Crna Gora bude agrarna zemlja. Ali jeste realno i potrebno da koristeći zaparložene površine proizvedemo znatno više i tako smanjimo uvoznu zavisnost!
Ima li razvijene poljoprivrede bez velikih zemljišnih kompleksa i velikih farmi? Prije odgovora, evo nekoliko podataka. Prosječna veličina gazdinstva u EU je 16,1 ha, što je mali posjed u poređenju sa 170 ha u SAD. Ima članica EU s manjim prosjekom nego što je kod nas (Malta samo 1,2 ha; Kipar 3,1 ha; Rumunija 3,6 ha), a nekoliko ih je s gazdinstvom do 10 ha (Slovenija, Grčka, Hrvatska, Poljska). Najveći posjed ima Češka (130 ha), a ne članice s daleko razvijenijom poljoprivredom, kao što su Holandija (33 ha) ili Njemačka (61 ha). Gazdinstva u našem komšiluku (u Albaniji, BiH i Makedoniji) su ispod 3 ha i još više isparcelisana nego kod nas.
Zanimljivo je da je u EU prosječno učešće neplaćenog rada (članova porodice) u ukupnom radu u poljoprivredi blizu 80%. Čak je i u Francuskoj to 70%, dok je u Austriji, Sloveniji i Irskoj preko 90%, dakle manje od 10% radne snage angažuje se izvan domaćinstva.
Navedeni podaci govore da je poljoprivreda EU dominantno porodično zanimanje na malim gazdinstvima kojima EU uz redovnu pruža i dodatnu podršku po ha, dok se podrška koja prelazi 150 hiljada eura po gazdinstvu potpuno uskraćuje.
Polazeći od prethodnog, a imajući u vidu globalna kretanja, održivi razvoj poljoprivrede na porodičnim gazdinstvima, po mom mišljenju, nema alternativu u Crnoj Gori. Pri tome, ne mislim da treba zabranjivati da poljoprivrednici ukrupnjuju svoj posjed, ali iskustva razvijenih govore da to ide postepeno. Ne treba ohrabrivati početnike da ulaze u megalomanske investicije. Nažalost, kod nas se mogu čuti ideje da je razvojna šansa u farmama koza i ovaca s hiljadama grla ili s nekoliko stotina krava. Baziranje držanja koza, ovaca i goveda na uvozu kabaste stočne hrane ne zaslužuje ozbiljan komentar. Još da kažemo da prirodne pretpostavke i tradicija uslovljavaju veliku raznovrsnost poljoprivrede, tako da ćemo se i dalje baviti proizvodnjom maslina, voća, povrća, mesa i mlijeka, i više se okretati proizvodnji žitarica i krompira.
Nekoliko riječi o turizmu i organskoj poljoprivredi. Turizam jeste jedan od pokretača razvoja, posebno proizvodnje koja nudi sezonske viškove, ali se ne može zanemariti potrošnja domaćeg stanovništva, koja čini preko 90% ukupne potrošnje hrane. Ima razmišljanja da se Crna Gora potpuno preusmjeri na certifikovanu organsku poljoprivredu? Nisam siguran da je to moguće. Ipak je domaći potrošač daleko najveći kupac onog što proizvedemo, a praksa razvijenih govori da razvoj organske poljoprivrede ide ruku pod ruku s većom platežnom sposobnošću, jer su ti proizvodi skuplji. Pretpostavimo da je sve što proizvedemo 100% certifikovano kao organsko i da sve to izvezemo ili plasiramo u turizam. Onda bismo se mi hranili proizvodima iz uvoza koji nisu organski - ostavljam čitaocima da sude koliko je to realno? Daleko od toga da sam protiv organske poljoprivrede, često strancima ističem da su brojni naši proizvodi u najvećoj mjeri proizvedeni potpuno organski samo nisu certifikovani, ali ukazujem da budemo realni.
Boljim korišćenjem resursa i postizanjem optimalnih a ne maksimalnih prinosa, uz punu brigu o životnoj sredini (ne gubeći iz vida da smo po slovu Ustava ekološka država), više ćemo proizvoditi i imati živo selo. Po meni je to realna razvojna vizija! Da bismo je ostvarili, potrebno je: snaženje vrijednosnog lanca hrane i bolji plasman domaćih proizvoda (zadatak za sve subjekte u lancu ali i za potrošače); povećanje proizvodnje uz podizanje konkurentnosti i povezivanje malih proizvođača (primarno zadatak za proizvođače); obrazovanje i stručno osposobljavanje s ciljem da se razvoj zasniva na znanju (zadatak za institucije) i sveobuhvatni program društvenog i ekonomskog razvoja sela (zadatak države, uz lokalnu upravu).
Uloga države je višestruka, a posebno: a) da stvara stabilan društveno-ekonomski okvir (uz usklađivanje vladinih politika koje se odnose na poljoprivredu); i b) da obezbijedi izdašnu podršku za poljoprivredu (bez te podrške nema razvoja).
Da li su izdvajanja iz budžeta dovoljna? Kada se slušaju izjave s najviših adresa u Vladi, više su nego dovoljna. Čak je u javnosti prisutno uvjerenje da se poljoprivredi daje i ''kapom i šakom'' i stoga je valjda vrijeme da nam ona počne vraćati, posebno sada kada su teškoće. Da li je baš tako? Pošto nije prilika za dublju analizu Agrobudžeta, a odužih s tekstom, kratko ću. Nema boljeg pokazatelja o odnosu države prema poljoprivredi nego što je nivo budžetske podrške. I dalje je ona na meni neobjašnjivo niskom nivou, ne prelazi 20 miliona eura godišnje, da ne pominjem da su premije po grlu stoke ispod nivoa iz 2009. (smanjene sa 80 na 70 eura za krave, a sa 10 na 8 eura za ovce). I zato tolika priča o silnim milionima iz donacija kako bi se prikrila ova gola istina! Povjerovaću u tu priču kada se, umjesto prezentacija o dvogodišnjim i trogodišnjim uspjesima Vlade koje mi liče na novogodišnju jelku s takvim ukrasima o kojima bi se solidna humoreska mogla napisati, javnosti ponudi tabela s planiranim i utrošenim sredstvima Agrobudžeta (valjda bi to bila i obaveza). Završiću pitanjem: koliko je u 2019. godini od planiranih 32,7 mil. eura za mjere ruralnog razvoja utrošeno, ili od 21,5 mil. eura IPARD sredstava? Autor je zbunjeni građanin
Bonus video:
