Prijeti li Sjedinjenim Državama ponavljanje ljeta 1968? Svijet je tada gledao eksploziju narodnog bijesa u čitavoj Americi: siromašni kvartovi naseljeni uglavnom Afroamerikancima bili su u požarima; interventne policijske snage i Nacionalna garda trovali su omladinu suzavcem, napadali je i često žestoko tukli.
Ove godine rezultat građanskih nereda, kako predviđaju neki liberali u Americi, može biti isti kao i tada. Tadašnji republikanski kandidat za predsjednika Ričard Nikson obećao je “tihoj većini”, onima koji “ne viču” i “ne izlaze na proteste” da će silom uspostaviti zakon i red. Uništeni gradski kvartovi, naseljeni uglavnom Afroamerikancima, ostali su bez federalnih sredstava i još su više izolovani, bijeli stanovnici predgrađa pokupovali su još više oružja, a policijske snage naoružane su kao da su dio vojske.
Neredi iz 1968, kao i današnji protesti, počeli su zbog pobune protiv ugnjetavanja crnog stanovništva u Americi. Dan nakon što je Martin Luter King izjavio da je “nacija bolesna” - ustrijelio ga je bijeli rasista-kriminalac. Protesti koji su uslijedili bili su manifestacija ne samo bijesa zbog ubistva Kinga, već i nezadovoljstva zbog odsustva ekonomskih i obrazovnih prespektiva kao rezultata duge i nerijetko nasilne rasističke istorije.
Bez obzira na dva mandata Afroamerikanca u Bijeloj kući, današnja situacija teško da je bolja, a u nekim aspektima je čak i gora. Ove godine se kao eho nasilne smrti Kinga desila smrt Džordža Flojda - bespomoćnog 46-ogodišnjeg crnog muškarca u Mineapolisu ubio je policajac koji mu je držao koljeno na vratu skoro devet minuta.
Osim toga, kovid-19 pogodio je Afroamerikance posebno silovito zato što mnogi od njih nemaju nikakvo finansijsko obezbjeđenje i prinuđeni su da rade u zoni rizika kao medicinski tehničari i drugi “ključni radnici”, često ne dobijajuću pripadajuću medicinsku pomoć. Kada nastupi globalna depresija, mnogi od njih neće više biti ni na koji način zaštićeni.
Ipak, između sadašnjeg trenutka i ljeta 1968. postoje važne razlike, osim činjenice da je muzika tada bila mnogo interesantnija, a bilo je i više seksualnih prilika. Posljednja tačka nije u potpunosti neozbiljna. Frustracije mnogih mladih ljudi koji su praktično zatvoreni i u relativnoj izolaciji na nekoliko mjeseci samo će se pojačavati pa će oni biti krajnje raspoloženi da te frustracije prospu po ulicama. Razlog protesta 1968. godine nije bila samo rasna nejednakost već je to bio i rat u Vijetnamu. Ta dva problema bila su povezana. Predsjednik Lindon Džonson, odgovoran za eskalaciju tog nerazumnog i divljeg rata, bio je demokrata, isti onaj čovjek koji je potpisao zakon o građanskim pravima koji je realno poboljšao život Afroamerikanaca. Učinivši to, izazvao je mržnju kod mnogih birača u južnim saveznim državama koje su prešle u tabor Republikanske partije i tako je gurnule još više udesno.
“Bukači” i “demonstranti”, protiv kojih je istupao Nikson, nisu bili samo crnci. Među njima su bili i mladi bijelci koji nisu željeli da budu otjerani u rat koji su smatrali nemoralnim. Robert Kenedi, kandidat koji je obećao da će okončati rat i koji je posjetio zapaljena geta da bi umirio zabrinutost Afroamerikanaca, ubijen je dva mjeseca nakon Kinga.
U novembru 1968. Nikson je pobijedio na izborima ne samo zato što je uspaničenu “tihu većinu” privukao svojim obećanjima o redu i zakonu, već i zato što je Hjubert Hamfri, koji se pridržavao tradicionalnh demokratskih pogleda, odbio da osudi Vijetnamski rat. Džo Bajden, mogući predsjednički kandidat demokrata za ovu godinu, pokazao je - pored svih svojih nedostataka - da on možda nije još jedan Hjubert Hamfri. Njegove su simpatije očigledno na strani demonstranata. Bajden je javno podsjetio na mnoge slučajeve nasilja policije protiv nenaoružanih Afroamerikanaca i obećao da će reformisati organe za sprovođenje zakona.
U lošim vremenima konkurent aktuelnog predsjednika ima određenu prednost. Džonson je morao da odgovara za eskalaciju sve nepopularnijeg rata, a današnji stanar Bijele kuće moraće da objasni zašto se Amerika razboljela. Ne možemo kriviti Donalda Trampa za pandemiju kovida-19, ali se od njega može tražiti odgovornost za nestručnu borbu sa njom.
Institucionalni rasizam, koji je još jednom izazvao požar na ulicama Amerike, takođe nije počeo od Trampa. Ali upravo on svjesno doliva ulje na vatru uvredljivo nazivajući tamnopute imigrante kriminalcima, proglašavajući naoružane pristalice ideje o nadmoći bijele rase pristojnim ljudima, nazivajući gnijevne crne učesnike protesta “banditima”, ohrabrujući gardiste i policajce da se ne ponašaju lijepo ili kako se jednom izrazio: “Molim vas, ne budite previše fini”. Dok neke grupe krajnjih desničara u SAD s nadom pričaju o nadolazećem “rasnom ratu”, Tramp ništa ne čini da osudi njihov agresivni entuzijazam. Naprotiv, čini se da u tome uživa. Nedavni Trampov tvit “kada počne pljačka, počne i pucnjava” direktni je citat šefa policije Majamija (država Florida) koji je svojim potčinjenima 1967. naredio da upere oružje u demonstrante iz “negro zona” u svom gradu.
Sve se to zove “potpaljivanje baze”. A značajan dio Trampove biračke baze je, nesumnjivo, već uskomešan. Veliko pitanje u novembru će glasiti: kako će postupiti ljudi koji su glasali za Trampa 2016. godine, ali ga ne podržavaju baš fanatično. Šta sada misle žene iz bjelačkih predgrađa, radnici sa Srednjeg Zapada, stariji južnjaci (koji su bili najosjetljiviji na infekciju kovida-19)?
Mnogi Amerikanci otvoreno su užasnuti grubim, zapaljivim riječima svog predsjednika. Ali da li će njihovo negodovanje nadjačati njihovu zabrinutost povodom nasilnih socijalnih nereda? Hoće li ih ukorijenjene rasne predrasude (koje često ne izgovaraju glasno ili čak i ne priznaju) natjerati da glasaju za lažnu bezbjednost koju obećava grubi, bijeli nasilnik? Mnogo će zavisi od toga koliko će vruće biti ovo ljeto. Ako u novembru ljudi budu razmišljali racionalno, onda je teško zamisliti da će dovoljan broj birača glasati za ostanak ove užasne administracije na vlasti još četiri godine. Ali, strah je najgori neprijatelj razuma.
Copyright: Project Syndicate, 2020.
Bonus video:
