Politički ciljevi sa planovima ekspanzije međunarodnog uticaja i distribucije efektivne moći sve jače i besprizornije umnožavaju razne modele savremene salonske kombinatorike osvjedočenih profitera globalističkih tendencija. Njihovo perfidno, latentno djelovanje poput tumoroznog procesa nagriza svijet uspostavljajući najraznovrsnija manipulativna obličja. Sjetimo se jednog od kontroverznijih filmova M. Moora, Fahrenheit 9/11, u kojem se analizira do detalja svuda deklamovani teroristički akt rušenja solitera blizankinja i udar na Pentagon, sa uznemirujućom hipotezom da su zapravo Amerikanci sami sebe napali a potom sve lijepo medijski upakovali kako bi pojačavanjem antiterorističkog raspoloženja dobili zeleno svjetlo za brojne vojne akcije prema Avganistanu. Ili dokazano izmišljenog biološkog oružja Sadama Huseina da bi se napao Irak i omogućili prostori čistog fizičkog regionalnog uticaja ali i klasične eksploatacije nafte. O tzv. Arapskom proljeću i uzvišenoj pomoći širenju demokratije da ne pričamo. Lobističko-političke i vojne podrške pod plaštom brige za elementarne slobode postale su tako uobičajeno česte procedure, da će na kraju apsolutizovana demokratija oslobađati samu sebe od zagušenja fabrikovanih, štancovanih jednoobraznih transfera uzroka i posljedica i očigledno trajno devastirati potencijal racionalnog, časnog i bezbolnog izlaza iz autonomne kontaminacije.
Ali, nisu prljav teret samo čiste vojne strategije i političko-profiterske ambicije. Tu su i bio-hemijske piramidalne konstrukcije raznih multinacionalnih kompanija. Nezajažljivi juriš privatnog kapitala. Odjednom AIDS, SARS, EVD i već prilično potrošeni strahovi vezani za njih padaju u drugi plan, a lansiraju se kravlje ludilo, ptičji i svinjski grip i kao kruna projektovane panike - covid-19. Naravno, uz neizostavnu medijsku pompu kojom se sasvim jasno kanališemo prema, uglavnom već gotovim farmaceutskim rješenjima. Taman onako kako je proročanski upozoravao Muamer el Gadafi na zasjedanju UN 2009: “Možda će sjutra biti i ribljeg gripa. Kapitalističke kompanije proizvode viruse tako da mogu da stvaraju i prodaju vakcine. Oni će sami stvoriti viruse i prodavati vam lijek. U tom procesu će se pretvarati da im treba vremena da bi pronašli rješenje koje već imaju”.
Ne tako davno, većina evropskih zemalja (i CG) je otkupljivala enormne količine vakcina protiv jedne vrste smrtonosnog gripa i skoro prisilno mobilisala svoje građane za vakcinaciju, a ispostavilo se da je broj zaraženih bio beznačajan u okvirima statistike SZO, a broj umrlih od te strašne bolesti zapravo na nivou stope smrtnosti od “običnog” sezonskog gripa. I naravno, ne samo da nije bilo targetiranja niti bilo kakvog progona prodavača magle, već je to razotkrivanje uslovilo značajno sofisticiraniji pristup i svijet je ubrzo bombardovan novom panikom, novom opasnošću koja će nužno projektovati državno-paternalistički odnos u koji ne smijete sumnjati i kojem se ne smijete ni na koji način odupirati. A i kako drugačije objasniti sasvim mirno blokiranje jednog dijela ekonomije, ograničavanje brojnih sloboda i prava, objavljivanje raznih spiskova, selektivno hapšenje, selektivno zatvaranje granica... Ili, indiferentan stav naroda prema transferisanju sistema zdravstva u pretežno urgentne segmente koji umanjuju tretmane tradicionalnih prioriteta (hronični bolesnici, ljudi sa kardio-vaskularnim problemima ili u procedurama dijagnostike i liječenja maligniteta itd). Sve su prilike da je proglas javne pošasti uveo lako stres vanrednosti u naše živote i doveo do toga da se u korist javnosti prelako odričemo svih civilizacijskih tekovina na polju privatnosti. Odjednom je borba za život u grandilokventnom maniru uspostavljena kao imperativ prema viševjekovnoj borbi za slobodu. Naravno, bez ičije volje da se preispituju kvalitet i vrijednost takvog života sa ograničenim ili oduzetim slobodama. Epilog je - corona free društvo neslobodnih ljudi.
Uostalom, čemu služi takav građanin? Onaj čije je ime osvanulo na spiskovima a komšije ga ubjeđuju da je to za njegovo dobro i vrebaju neće li nos promoliti u sopstvenom dvorištu. Onaj kojem je u ime SZO sugerisano da ne nosi masku ako nije zaražen, a potom, na kraju epidemije, naređeno da je mora nositi. I on je nosi iako je besmisleno. I ne pita koliko miliona maski je na lageru nekoliko povlašćenih firmi koje imaju moć i mehanizme uticaja na odluke umreženih stručnjaka koji “brinu” o našem zdravlju. Onaj koji će biti priveden jer je treći u automobilu, a sa istim osobama živi u domaćinstvu. On je pomiren sa apsurdnošću i platiće kaznu za “prekršaj” iako je javno dokazan dozvoljeni masovni transport građevinara i time brutalno srušen argument o distanci. Ma koga je briga. Taj će građanin i tiho gladovati sa porodicom jer mu je posao zabranjen i neće dići glas. Mirno će posmatrati kroz sirotinjski prozor kako privilegovane firme angažuju stotine radnika bez ikakvih ograničenja.
Očigledno, pogubne posljedice surovih globalnih kapitalističkih igrarija i fantazije lokalnih šerifa nesmetano plešu u čarima politike, politikanstva i ličnih interesa. Za njih su nauka, logika, moral, pravo, pravda i istina tek instrumentalne kategorije privida. Pogledajmo samo domaću personalnu strukturu tzv. Nacionalnih timova sa sve hipotekom njihovih spornih angažmana čak i na višegodišnjim direktorskim pozicijama i sa multipliciranim političkim apanažama. Ispada da je moralna panika najfiniji pamuk za kontroverznost i zloupotrebe i jedinstveni filter za njihov preobražaj. Transformersi. Produkcija instant heroja uprkos tome što naprosto boli činjenica da nema primjera u svijetu da je ministar poljoprivrede centralna figura odbrane od pandemije, a ministar zdravlja sveden na statističku grešku. Doduše, možda unutar političke komande i kadrovskog deficita sasvim opravdano. Malo je primjera u svijetu da glavni čovjek zdravstva pravi kardinalne greške i pruža dokaze lične i porodične bahatosti a ne snosi bar partijsko-internu odgovornost. Ili je to samo pitanje trik-marketinga. Kao u drugom resoru pod pokroviteljstvom istog političkog subjekta gdje se funkcioneri besprizorno kite tuđim perjem. Malo je primjera u svijetu da je ministar prosvjete čovjek koji sa akademskog nivoa znanja i državne pozicije spreman da podrži samo ono što mu obezbjeđuje političku promociju i sve projekte i rezultate uposlenika vezuje za svoju partiju i ne preza od klasične zloupotrebe službenog položaja.
Izvjesno je, dakle, da su navedeni i brojni drugi ciljevi projektovani u političkim kuhinjama i laboratorijama sa metodologijom i interesnim preferencijama koje običan svijet ne smije problematizovati niti globalno, ni sasvim lokalno. Treba jednostavno trpjeti. Ćuti i trpi. Građanin se poziva na servilno ponašanje shodno centralizovanom izvoru informacija i na bespogovornu lojalnost uzusima vlasti. Čak i kada drži krst u rukama i na liturgijama i litijama njeguje svoju i kolektivnu duhovnost, neodvojivi dio ličnog života i narodnog pamćenja kojeg bi zadrigli bijeli okovratnici očigledno odvojili da im može biti. U ime free države.
Kako god, činjenica je da ucrtani viši ciljevi prije ili kasnije moraju opravdati sva upotrijebljena sredstva ili će nestati upravo zahvaljujući njima. Kažu - rezultat je važan! Jeste, ali rezultat nije trajna kategorija. I kada je dobar i kada je loš, mora doći do kritične tačke i preći u ishodište promjena svim sredstvima. Osvješćenja. Otrežnjenja. Oslobođenja.
Autor je profesor sociologije
Bonus video:
