Prelistah neki dan staru antologiju jugoslovenske ljubavne poezije, ne znam što mi ona na um pade kad sa takvim stihovima odavno ne stojim baš najbolje.
Mučili su nas još u osnovnoj da razlikujemo patriotske, socijalne, deskriptivne i one o ljubavi, a tumačenje nastavnika što je pjesnik htio da kaže ubijalo je čak i meni volju za čitanjem.
Takvom ishodu pripomagao je i školski program, po cijeli dan bubali smo neke rodoljubive pjesme o drugu Titu, partizanima i sreći što baš mi imamo privilegiju da živimo u slobodi za koju su oni poginuli.
Slobode, naravno, nije bilo ni primać koliko je nama trebalo, ali to sam shvatila tek poslije mature...
x x x
Naiđoh u toj antologiji na neke davnašnje pjesme, uglavnom posvećene ženama.
Znam ih iz mladosti, često sam ih tada recitovala, ali sam tek u zrelom dobu primijetila kako sam mnoge pogrešno pročitala.
Jeste, zvučale su kao ljubavne, ali kad se zanemare naslov, posveta, početak i krene stih po stih, prepoznaje se duh pobune.
Tako je to bilo u doba kad su slobodnomisleći ljudi smatrali svojom obavezom da progovore bar između redova.
Znalo se, ogoljena javna riječ protiv autokratske vlasti biće sankcionisana ne samo godinama robije, nego i doživotnim izgonom iz javnog života.
Sve do osamdesetih, komunizam je žestoko oštrio zube na neposlušnim intelektualcima, ali oni ipak nijesu ćutali.
Pravo na javnu pobunu u današnjem smislu bilo je preventivno oduzimano svima koji nijesu pisali ode režimu i velikom vođi velike SFRJ.
Uprkos tome i baš zbog toga, književna, naučna i ostala elita koja je tada iskreno držala do slobode trudila se iz sve snage da slobodna riječ nekako dođe do javnosti.
Bilo je tu šapirografisanja, ilegalnih štamparija, šverca zabranjenih knjiga, svega što je moglo makar da ogrebe diktaturu kad već nije mogla biti srušena.
x x x
Kad je, prije tri decenije, slobodi dozvoljen prelazak i preko crnogorskih granica, intelektualna elita se većinom glasova izjasnila za - služenje vlasti.
Ta poltronska matrica nije promijenjena do danas, razlika je samo u tome što su se sluge drastično namnožile.
I nema tu ničega za čuđenje, vjekovima su Crnogorci po pravilu dizali bune samo oružjem, samo u masi i samo protiv strane vojne okupacije.
Otvorenoj političkoj pobuni protiv domaćeg okupatora, koja se u suštini svodi na odbranu ljudskosti, oduvijek su bili skloni samo izuzeci.
E, sad su i ti izuzeci toliko orjeđali da su postali baš - izuzetni.
Nekoliko stolova u osrednjoj kafani bilo bi dovoljno da se okupi sva crnogorska pamet koja je spremna da javno prizna koja to bolest, iz jedne od pjesama sa početka priče, hoće sve nas da uzme “za svoga brata, usred noći”...
Teška je i baš zbog toga treba koristiti njeno pravo ime - fašizam. Neko bi sad dodao ono puzajući, neko mutirani, a neko agresivni, ali sve su to samo prezimena opake bolesti čiji virus šire kreatori i sljedbenici montenegrinske politike.
x x x
Sve je počelo od oživljavanja Dučeove mantre o državi prije svega i iznad svega. O državi koja je - sve, a pojedinac u njoj - ništa.
Početkom devedesetih, bila je to velika Srbija, veliki san svih šovinista da zapadna granica pravoslavnog carstva ide linijom Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica.
Crnogorski režim dobro je zaradio u tom zločinačkom poslu i betonirao svoju moć.
Da će iz svega izaći kao pobjednik, bilo je jasno mnogim slobodnomislećim Crnogorcima, ali su ipak dizali pobune. Kako god i gdje god da su mogli, na Ulici, kroz ilegalna udruženja i legalne partije, u svojim školama i na fakultetima, u medijima koje su sami osnivali i u njima, zbog višeg cilja, bili i novinari i daktilografi i sekretarice...
x x x
Trideset godina kasnije vlast je ostala ista, država je i dalje prije svega i iznad svega, samo drastično manja. Smanjili su se i oni Crnogorci iz devedesetih, prije svega kao ljudi. Mnogi su slobodu trampili za podaništvo i u toj transakciji dobro zaradili.
Prosto im bilo i to, da se nijesu pretvorili u goniče svojih nekadašnjih saboraca. Lako ih je prepoznati po surovosti, kao da je riječ o najboljim Udbinim đacima iz devedesetih.
Možda i jeste, dobro je dok još rade na crno za gotovinski honorar, neka košta koliko košta. Samo da svoje iznajmljivanje Službi ne uvedu u legalne tokove, zaboravili bismo čak i iživljavanje onih istražitelja iz Akcije Lim nad Ibrahimom Čikićem.
Dobro je i to što graditelji i branitelji montenegrinske države nemaju teritorijalne snove, opet bi o jadu zabavili cijeli svijet. Ovako ćemo njihove žrtve biti samo mi, domicilni neprijatelji...
Izgradnjom države u kojoj je ona sve a pojedinac ništa, zahvaljujući sadejstvu nekadašnjih žrtava i goniča, navodno “jačanje crnogorskog identiteta” pretvorilo se u nasilno potiranje činjenice da su i Srbi, jednako kao i Crnogorci, Bošnjaci, Albanci i Hrvati, dio autohtonog stanovništva današnje Crne Gore.
Kako se toga nijesam sjetio - uzdiše Duče s onoga svijeta - ne bih morao onako brzo da kapituliram.
x x x
Na ovom svijetu odjekuje samo nepodnošljivi patriotski zanos s kojim nekadašnji izdajnici, a sadašnje jevropsko-montenegrinske patriote, gone nove izdajnike države.
Uprkos tome što odlično znaju da su i ti novi izdajnici samo protivnici nepodnošljive depeesovske politike.
Ta politika prosula je krv u Budvi. Da bi oružanom silom srušila legalno izabranu vlast.
Većina Crnogoraca koji su se usred rata usprotivili naumu depeesa da oružjem svrgne legalno izabranu vlast u dalekom Zagrebu, sad u miru junački ćuti dok se slična akcija događa na jugu njihove državne kuće.
x x x
Nijesu znali da će biti ovako? Jesu, ista vlast je još 2016. javno prikazala kako je pripravna da krv prolije i po cijeloj Crnoj Gori.
Oni koji u to doba nijesu htjeli da vjeruju svojim očima, imali su priliku da uživo čuju istinu tokom skandaloznog suđenja.
Većina depeesovih žrtava iz devedesetih tada se pravila mrtva. Nije davala znake života ni kad je pajserima osvajana vlast u Kotoru.
I tamo je preletački okidač bio crnogorske prepoznatljivosti, a preletačka duša negdašnjih boraca za slobodu svih odavno je osjetljiva samo na prava Crnogoraca.
x x x
Zbog toga se nijesu glaskali ni poslije objave opasnog scenarija režima tokom one decembarske noći u Skupštini.
I zato su, objektivno gledano, postali saučesnici državnog terora u Budvi. Subjektivni osjećaj ne umanjuje tu krivicu.
Džaba će biti tješenje preletača kako su stvarno vjerovali da vlast hoće da jača crnogorski identitet konačnim rješavanjem crkvenog pitanja.
Nijesu ni oni, ni njihovi poslodavci baš toliko neznaveni. Odlično znaju da se međunacionalni spor čije se površinsko trajanje mjeri vijekom, a dubina milenijumom, ne može riješiti ni za deset godina, a kamoli za jednu noć.
Samo su odradili posao u kojem su najbolji, vaskrsnuli staru mržnju kao novi alibi za slučaj da prolivanje krvi bude jedini način opstanka i na vlasti i van Spuža.
x x x
Jezive slike iz Budve samo su nastavak tog posla. O kojem je TV Jusovača izvještavala na isti način na koji je to činila u ratu.
Kad su Dubrovčani samoubilački palili srednjevjekovne palate i katedrale. A desetine hiljada crnogorskih vojnika i rezervista samo pokušavale da im doture vodu svom raspoloživom teškom artiljerijom.
- Dobar dan, poštovani gledaoci, policija je jutros pokušala da uvede Upravnu inspekciju u zgradu opštine. Njih su ispred ulaza dočekali Carević i Radović.
Policija je upotrijebila hemijska sredstva, a polomljena su stakla na zgradi...
Zbogom pameti i istinitom novinarstvu, nježni glas pratili su snimci uredno postrojenih specijalaca u stavu mirno. I relativno učtivog privođenja dvojice Budvana...
x x x
Kako su prošla ostala dvadesetorica, obavijestiće nas neki novi javni medijski servis, čim režim padne. Ako Crna Gora ne padne prije njega...
Vraćamo se u Budvu. U opštinsko sjedište, pod oružanom pratnjom, ulaze dvoje golorukih.
Jedna osoba djeluje uplakano, sad ne znam je li do osobe, do mene ili do raspalog televizora, ali tako mi je izgledalo.
- Ne možemo da nađemo ključeve i pečat - reče druga...
Ne mogah ni ja po ure da nađem sve djelove daljinskog, pa odoh na portale.
Budva kao Mineapolis, koljena na vratu oborene žrtve.
Mladić koji mirno stoji dobija šaku posred nosa.
Treći koji već leži potrbuške trza se pod pendrecima.
Nad četvrtim, u plavoj majici, osmorica...
x x x
A nad Budvom - snaga one države sa početka priče.
Ostali gradovi ćute, tješeći se - poput onog njemačkog pastora - iluzijom da neće doći red na njih.
Zaludu se time prošlog proljeća tješio i dio budvanske koalicije dok je pajserima zauziman Kotor.
Nijedna diktatura na svijetu nije otišla a da prethodno nije prolila krv svojih podanika...
P.S. Hoće li se to dogoditi, u kojoj količini i kada - prije, tokom ili poslije izbora - zna samo vrh depeesa. Kako će na njegovu izbornu ponudu - šakom u nos, pendrekom po rebrima ili koljenom na vrat - odgovoriti opozicija, dako saznamo od njenih lidera. Bar koji mjesec prije otvaranja birališta, inače im u njih niko normalan neće ući. A neki novi pastori će, na svim graničnim prelazima, zapisati: “Kad je došao red na Crnu Goru, više nije imao ko da je brani”...
Bonus video:
