„Nema rada ni mišljenja ni znanja ni mudrosti u grobu u koji ideš.“ (Propovjednik 9, 5: 10)
Poslušnost je majka revolucije. Otkad je otpočela demokratija, nakalemila se blagopočivšoj plemenskoj kulturi - partije prigrliše grobljansku školu mišljenja, plemenske obrede i sentimente.
Ko nema svoje babe, sjeti se tuđe koja mu je prigala priganice: političari su domišljati ljudi, sa jakom imaginacijom... stoga je putovanje kroz prostor i vrijeme, najbolja realnost i svakodnevica njina: Brisel, Vašington, NATO..., ali i Tuđemilska bitka i osamnaesta godina. A tek sfera duha - tu su svoji na svome, sa osebujnim osjećajem za gramatiku i fonetiku: očas ju obnoviše i prisjetiše se, kako je bilo idilično u devetnaestom, osamnaestom i prethodnim vjekovima, kad su stara dobra vremena bila na djelu.
Našim precima je bio mali posa', ali ovijema je to 'ljeb: živi se od mehkih suglasnika, reformi pravopisa, revolucije.
I, naravno, poštenje
Ipak, sve se otaljava zahvaljujući poštenju: podobnu glavu revolucija rijetko sječe, osim greškom. Poniznost prema vlasti, u našem slučaju revoluciji, conditio je sine qua non. Vlast oštro kažnjava, ali i nagrađuje. Poštenje i političku podobnost. Kad čo'ek ima odgovarajući moral, pogodnosti su dostižne i sve bliže. Kad oblomiš jednom, naredan si revoluciji koja teče. Živiš od poštenja.
Političar mijenja sve osim svoj rđav mentalitet, iznova postavlja poredak stvari, po svojoj želji ili želji naručioca - svejedno. Prekraja istoriju i poperi sebe na početak i na kraj vremena. I tako, naizgled oslobođen društva i istorije, posluži se politikom za ostvarenje svojih ličnih ciljeva, a državu tretira kao osiguravajuće društvo. Ovakva pregnuća, sa sve rahatlukom iz prošlosti, ne mogu se pretočiti u bilo kakvo učenje, nego su prije stanje pomenutog, elem rđavog, mentaliteta, koji se bavi proizvoljnim proizvođenjem stvarnosti. Ne smeta im što su izgledi za budućnost jednako loši kao iskustva prošlosti.
Država i revolucija
Titini komunisti su proglasili ličnu svojinu, liše one koju su sami otimali, prevaziđenom i štetnom po društveni organizam. Prve godine vladavine su im prošle u oslobađanju imovine od njihovih vlasnika. Potlje su zadržali svoju a ukinuli društvenu svojinu. Sve se može kad imaš (svoju) državu.
Državu kao oruđe revolucije, ideološki simbol i apstrakciju, utvrđuju pošteni glasači ali i polupismeni činovnici Pravosuđa, pjevanjem treće strofe Himne. Ali, ne manje - mehkim suglasnicima. Sa sve porculanskim zubima, proizvode besprekorno mehke suglasnike, poput svojih slavnih (bezubih) predaka. Za svaku je pohvalu, pokušaj glumačkog saživljavanja sa upokojenim uzorima koji su jotovali od nevolje i bezubosti svoje, svakako ne zbog NATO integracija i gramatičkog načela, da govore kao što pišu. Bili su nepismeni, uostalom.
Ovu državu valja prikazati kao Božju tvorevinu - ovdje i sada. Majskom što je zovu. Naravno, to se ne odnosi na druge države, nastale u drugim mjesecima, decenijama i vjekovima - a na ovom prostoru. Ni ovim državotvorcima ovo nije prva, nego četvrta. (Govorilo se treća - sreća). Ali im je ova nešto najslađa i najmilija. Ne samo što u njoj mogu da ispune sve svoje želje, bez mnogo truda. Pak su uz strane poslodavce i njezini suvlasnici. Povoljan je trenutak da sebe, kao ateiste, proglase za Božje izaslanike.
Bonus video:
