Bez obzira na to što su netom okončani izbori u Hrvatskoj, čiji me ishod ipak iznenadio, donijeli konačno jedan kvalitativni pomak u smislu ulaska progresivne i moderne ljevice okupljene oko platforme Možemo u Sabor, čime se Hrvatska pridružila Sloveniji u kojoj je Levica već par godina u tom statusu, oni su, nažalost, potvrdili apsolutnu dominaciju HDZ-a. Pa i desnice, šire gledajući. Istina je da je scenarij u takvim okolnostima ispao najmanje poguban, jer su barem desni radikali neutralizirani, ali to ne mijenja poantu. A ona je takva da je nacionalizam na ovim našim postjugoslavenskim prostorima dominantna i teško pobjediva ideologija već barem trideset godina. I upravo tu je srž svih naših problema. Ta ideologija je suštinski uskogrudna, ljudi koji je predstavljaju su slabo kapacitirani i na koncu, ali ništa manje bitno, ona nužno vodi u regionalnu konfrontaciju na svim poljima, budući da su svi ovdašnji nacionalizmi primarno usmjereni protiv vlastitih sugrađana i posredno susjednih država. Zato, umjesto da se prvo svi skupa iskreno suočimo s onim što se u naše ime činilo u ratovima devedesetih godina, pa onda osvijestimo neminovnost zajedničkog življenja i suradnje, činjenicu da je neoliberalni kapitalizam došao kraju i počeo je jesti vlastitu supstancu, kao i to da nam solidarnost, javni prostori i okoliš izravno oblikuju način življenja, mi se kao društva i države i dalje vrtimo oko istih tema koje su proizvele devedesete. Nije da u društvima nema ljudi koji to razumiju i koji bi htjeli suštinsku promjenu načina razmišljanja i politike, ali takvi ne uspijevaju doći do izražaja, jednako kao što nisu uspijevali ili su rijetko uspijevali kroz sve ovo vrijeme.
Kad stvari pogledamo iz šire perspektive, imamo s jedne strane Sloveniju koja se pomalo izvukla iz ovog konteksta, Hrvatsku koja bi htjela da se izvuče i koja se pravi da nema ništa s jugoslavenskim prostorom, Srbiju koja ključa i u kojoj je svaki rasplet moguć, ali je mogućnost nekog dobrog nenacionalističkog ishoda minimalna, Bosnu i Hercegovinu koja je zaglavljena u vječnom statusu quo i s nepomirljivim vizijama kako dalje, Crnu Goru koju dobar dio vlastitih građana jednostavno ne priznaje, Sjevernu Makedoniju kojoj se također onemogućava iskorak i Kosovo koje jednako živi neko zamrznuto stanje iz kojeg se izlaz ne nazire. Stvari, dakle, ne samo što ne izgledaju perspektivno, nego su iznimno sumorne. A kapacitiranih političara, pa makar bili iz nacionalnih stranaka, nema pa nema. Kad svemu tome pridodamo činjenicu da ni sama Europska unija nema pojma što bi sa sobom, ali je vrlo izvjesno kako se ne planira širiti dalje u skorije vrijeme, samo što to ne želi javno reći, ostaje nam činjenica da više nema niti tog faktora s kojim bi se moglo ovdašnja društva barem minimalno upristojiti.
U ovakvoj situaciji, koliko god na moment izgledam sam sebi smiješan dok ovo pišem, leži ogromna odgovornost i jedini realan potencijal na Hrvatskoj. Ona sada ima čistu političku situaciju, dvojica vodećih ljudi u zemlji, predsjednik i premijer su profesionalni diplomati i morali bi biti dovoljno svjesni činjenica da je svima skupa, a posebno Hrvatskoj u interesu da sve zemlje regije što prije uđu u EU. Preciznije govoreći, Hrvatska bi morala biti životno zainteresirana da se proces širenja Unije odblokira i trebala bi raditi u tom smjeru sve što može. Ovo naravno ne znači da ignoriram sve mane Europske unije i potrošenost liberalne ideologije koja ju je oblikovala, ali drugog izbora nema.
Imajući sve ovo u vidu, bilo bi i politički mudro i na svaki način dobro da se organizira ozbiljna regionalna konferencija uz sudjelovanje predstavnika EU, na kojoj će se konačno definirati zajednički interes postjugoslavenskih država, ostaviti militantni nacionalizam iza sebe i dobiti nekakvu jasnu političku volju od strane Unije da bi takvo nešto mogla konkretno honorirati. Znam da sanjam, ali to je jedini mogući izlaz iz ovog stanja. Sve ostalo vodi u definitivnu destrukciju društava, ljudi i država.
(oslobodjenje.ba)
Bonus video:
