Dopis iz New Yorka
Ova teza postala je danas očevidna istina: pošto nisu preživjeli karantenu, uredi umiru i mnogi ih ispraćaju riječima: „tako im i treba“.
Ured (odnosno kancelarija) nije zaslužio našu ljubav čak ni onda kad je zamijenio svoju pisarsku dušu elektroničkom. Napredak nije izmijenio njegovu unutarnju strukturu jer život ureda i dalje protječe na razini mikroorganizama, pa ga je nemoguće pratiti golim okom. Zato što kancelarije brzo i neizbježno, kao mikrobi, ispunjavaju svaki njima dodijeljen prostor te se raspuknu, poput jetrenice, i prošire izvan svojih granica.
Birokracija sama sebe guši, razlijevajući se iz kabineta u hodnike vlasti: parlamentarni kuloari, podrumi za torturu, pa i tavani u kojima se među opranim rubljem nalazi kancelarija iz Kafkinog romana.
Skučenost je metafizička osobina ureda, koja ne ovisi o njegovim fizičkim veličinama. Tako su se golemi kabineti Staljinovih „sestara“,1 s takvim visokim plafonima o koje se čovjek nije mogao objesiti, neprestano tiskali, stvarajući sumorno birokratsko usitnjavanje.2
U moje vrijeme svako uredništvo bilo je dopunjeno službenim prostorijama, koje su se granale i pupale sve dok ne bi završile ostavicom s đogerima, u kojoj se moglo cugati bez opasnosti da te otkrije uprava.
U novoj Rusiji otkrio sam da su glamurozni časopisi, kao ranije boljševici, zauzeli stare tvornice i fabrike te su ih prenamijenili u stilu Sohoa: postindustrijski san o preporodu grube materije u suptilni duh i reklamu. U prostranim obrtima smjestili su se organi, a da ne znaš koji je bizarniji…
Sjećam se da se jedan nazivao Žuta podmornica. Iako nije imao veze ni s Beatlesima, ni s podmornicama, govorio je o životu kao takvom. U Americi se ured krenuo posebno razvijati kad se pretvorio u cubicles.
Na svakom neboderskom katu, neraščlanjenom sobama, postoje kancelarijske saće, nekabineti bez vrata s pregradama koje ne dosežu do plafona. Takav ured-maloljetnik daje privid službene privatnosti i dopušta podčinjenima da zaborave na starije - ali ne i suprotno.
Interijer služi hijerarhiji: upravitelj je subjekt, a podčinjeni je objekt promatranja. Na potonje se gleda, dok prvi gledaju sami. Obično - kroz prozor. Ta samo se kroz njega može iskobeljati iz kancelarijske skučenosti. Zato je prozor - priželjkivani trofej vječnog uredskog rata. Činovnici se bore za svjetlo kao drveće u šumi - i jedni i drugi rastu prema izravnim zrakama sunca.
Usput, u kabinetu gospodina K. iz Procesa ogroman prozor, s kojeg se gledalo iz banke na gradski trg, bio je ono što je razlikovalo junaka romana od sudskih činovnika, koji su izvršavali svoje mračno pravosuđe u sumračnim sobičcima. Kafkom naglašena razlika između dvije kancelarijske vrste evolucionirala je u Americi. Američki državni uredi baštinili su poroke Starog Svijeta.
U svakoj kancelariji - bio to sobičak u kojem se izdaje novčana pomoć nezaposlenima ili Federalno ministarstvo ukrašeno hodnikom sa stupovima u antičkom stilu - gospodari ista uredska besprizornost. To je siguran znak pretjerane marljivosti, kojom činovnici brišu tragove dangubljenja. Ovdje ima užasno puno papira, aparata za kavu i nepoznatih ljudi.
Pa ipak, ured u Novom svijetu je ranjiviji nego u Starom. Ne osjećajući pod sobom drevnu birokratsku tradiciju, on je u Americi sklon imitiranju ljubaznosti, čak i familijarnosti.
Američka kancelarija provlači se između Scile formalnosti i Haribde pretjerane familijarnosti.
Upravo složenosti tog kursa odvele su ured u opasnu seksualno-pravnu zonu, u kojoj su kao predmet općenarodnog razmatranja postale službene romanse, sa svim popratnim pikanterijama, kojih ovdje nema ništa manje nego u običnim romansama. Drama ureda je u tome da nije sposoban provesti jasnu granicu između poslovnih i osobnih odnosa. Harmonija se ovdje ne susreće češće nego u obitelji i braku.
Kompjuter je presjekao gordijski čvor muljevitih komplikacija. Elektronička komunikacija dopušta stupanje u izravan, ali ne i neposredan kontakt. Lišavajući birokraciju tjelesnosti, razdvajajući čovjeka i njegove funkcije, kompjuter se pobrinuo o tome da ured, zadovoljavajući se radom čovjeka, ne posegne za ličnošću.
Sahrana ureda, međutim, pretvara se u skitsku sahranu u kojoj zajedno s pokojnikom pokapamo u kurgan i njegove obližnje. Pa smrt ureda uništit će i onu obitelj, koju držimo na strani i nazivamo poslom.
***
Većina Amerikanaca ne voli svoj posao, manji dio ga mrzi, a oni sretnici kojima se sviđa njihov posao rijetko idu u ured. Oni više vole raditi od kuće, u šumi, kao ja, ili u garaži, kako su to činili Gates, Brin i drugi kompjuterski geniji.
Međutim, ured ispunjava najvažniju ulogu u našem društvenom životu: on je stvara.
Služba nam postavlja upravitelje i podčinjene, kolege koji će nam postati prijatelji i u koje ćemo se zaljubiti, neprijatelje i one koji su ljubomorni na nas, one s kojima cugamo i jedemo. Njih ujedinjuje Zajednički Posao, čak ako je on „projektiranje električne britve Pahulja“ (Val. Popov).
Ako se barem na tren zamislimo, ne može nas začuditi ona uobičajena, ali suluda činjenica da nam profesija odabire društvo u kojem živimo. Ispada da je ona ta (a ne ti) koja odlučuje o svim intimnim pitanjima.
Službene dužnosti prerastaju u osobne i povezuju slučajne ljude u onu samu „veliku obitelj“, koju je sovjetska vlast nazivala tvornicom, kolhozom, brigadom, komorom, ćelijom, u najboljem slučaju - subotnikom.3
U djetinjstvu sam o njemu čitao u knjigama, najčešće kod braće Strugackih, i strašno sam bio ljubomoran. Kad sam narastao, imao sam sreću da se uvjerim u to da nema boljeg načina od druženja od zajedničkog rada - i u Novom Amerikancu, i u Radiju Slobodna Evropa, i u Novoj gazeti, ma u svakom časopisu u kojem sam imao priliku izlaziti, uključujući i Playboy, Yachting, Golf Today.
No to je izvrtanje stvari. U tim sretnim okolnostima mi odabiremo ured, a ne on nas. No češće nas karijera dovodi pred gotov čin, i mi smo prisiljeni da se pomirimo s onim društvom u koje se moramo uliti.
Prisjetimo se korporativnih partyja, tih uredskih apoteoza nasilnog sklapanja prijateljstva. Karantena je skinula paučinu uzgrednih službenih veza, zamijenivši je jednostavno poslom. Ured je postao virtualan i duboko poslovan.
Nema više ogovaranja na kancelarijskoj agori pored malene fontane, nema više međusobnog klađenja na rezultate sutrašnjeg meča (jer nema samih mečeva), nema razmjene uzgojenih rajčica, nema razmetanja ulovom, nema ni sramežljivog flerta (ovo potonje je ukinuo pokret metoo). Ukratko, nema ništa radi čega je vrijedilo ranije ustati, izglancati cipele, sjediti u prometnim čepovima i živčano gledati sat dok se teško probijaš do ureda. A ako je tako, onda to više nitko ni neće raditi - ni danas, ni sutra, najvjerojatnije.
No kako začepiti ogromnu rupu nastalu u tkivu našeg društvenog bića? Pa onako kako i ranije. Prije nego što nam je kratkotrajna, ali agresivna industrijska civilizacija nametnula svoj način života, organiziravši ga oko „tvornice“, mi smo znali za druge centre druženja: hramove, crkve, salone, klubove. Sve dovodi ovamo privatni interes, a ne tiranija profesionalne raspodjele. Ne rad, a dokolica, ne dug, a hobi, ne kolege, a istomišljenici s kojim dijeliš banalnu ili egzotičnu strast prema jogi, kaktusima, amforama, zlatnim ribicama.
Zapravo, tako (a ne na barikadama) i nastaje civilno društvo. Poljska se prva oslobodila od komunizma, između ostalog, i zbog toga što je svaki četvrti Poljak bio član nekakvog kružoka, koji je postao škola slobodne misli i neovisnog ponašanja.
Naravno, sad je sve jednostavnije. Mi smo se odavno razišli po klubovima, i naše društvo ne oblikuje ured, nego društvene mreže s njihovim moćnim mehanizmom selekcije (od onih koje sam blokirao „mogu napuniti grad“).
Oslobodivši se od principijelno tuđih i okruživši se saveznicima s istim interesima, mi čak nismo primijetili kako smo ostavili ured da životari s onima koji ne mogu bez njega.
Pošto sam proveo sto dana u karanteni, usamljenost me kudikamo manje pogodila nego što sam pretpostavio: svi koje volim žive na ekranu, i gotovo da sam izgubio glas družeći se i raspravljajući s njima.
(Novaja gazeta; Peščanik.net; prevod: I. Alebić)
1) Sedam nebodera u Moskvi dizajniranih u staljinističkom stilu (op. prev.). 2) Rus. čerespolosica - termin koji se koristi u ruskoj historiografiji za ispremiješanost obradive površine različitih vlasnika (op. prev.). 3) Dobrovoljna radna akcija subotom (op. prev.).
Bonus video:
