Još dok smo bili u gimnaziji, dolazili su iz vojske tadašnje, da izvrše neki vid predregrutacije. Ozbiljnih lica, strogi, došlo je nekoliko muškaraca iz kasarne preko puta i postavljali pitanja razna, o spremnosti, manama srčanim, porodici, rodbini u inostranstvu, mjerili mišice, pipali bicepse i kičmu. Mi se smijali jer se vojska već raspadala, sve je pucalo po šavovima i mogli smo da se junačimo odgovarajući suludo na ozbiljna pitanja. Vojska je već tad bila sprdnja. Nešto kasnije, prije nego što smo i dobili pozive za služenje vojnog roka, ukinuli su sve. I vojsku.
Na tom mjestu gdje sam sretao vojnike i stražare, tačno preko puta gimnazije Slobodan Škerović, u ruiniranim zgradama koje su opustošene, kad je svako odnio sve što je ičemu valjalo i služilo, tu su jedno vrijeme prenijeli dio knjiga dok se renovirala zgrada biblioteke u centru. Tu je bila i čitaonica, u prostoriji u kojoj je ko zna što bilo ranije. Vojska, uglavnom.
Tu sam dolazio da spremam ispite, i da pišem prvi roman. Kasnije je i to zatvoreno, a od tog dijela napravili su parking, ostalo je ostalo da zjapi. Dolazili su mladi da duvaju, stariji da se plode u mraku, neki danju da snimaju sulude spotove. Uglavnom, bespuće u svakom smislu.
I kad se u taj predivni dio Podgorice poseru, kad dignu neke njima bliske zgradurine i beton tik uz Moraču, kad bude bašti na betonu kao u City kvartu, biće divno, jer, to je prava mjera današnje Podgorice.
„Nema mjesta“ da se poruše ostaci kasarne, da se napravi park, da se neko nama malo divi, da se pita neki ozbiljan arhitekta i urbanista, ne, kod nas se samo pita seljačina u spičenoj strukiranoj Tommy Hilfiger košuljici, u uskim tamno-teget takođe Tommy farmerkama i špic cipelama, pogodite, opet Tommy. Takva Tommy uniformisana ekipa što misli da je elita ako se prepoznaju po tom sitnom brend detalju, oni su zacrtali profit na prostoru kasarne i može narod i pojedini istinstki mudri ljudi da se izvrnu na glavu ali biće po njihovom. Kako tip iz Tommy košuljice kaže. Tako će nam biti.
Žao mi je što nisu dovukli tenkove, silnu mašineriju i kamione, što ih nisu postavili kako treba, napravili trajnu izložbu, jer i to je bilo naše i dio je nas. Pa da šetamo i gledamo kako zarasta mašinerija. Ovako izgleda da mi nemamo veze sa JNA, onom koja je dobar dio našeg naroda socijalizovala, a i dobar dio naučila kako da puca a ne pita ništa. Odrekli smo se nasljeđa vojske, da nas niko ne bi pitao da li smo išli na Dubrovnik. Možda bi neko prepoznao na izložbi JNA kabanicu, istu koju nosi Milo na čuvenoj fotografiji iz Dubrovačkog potisnutog sjećanja.
Bilo što da su uradili sa kasarnom bilo bi bolje od ovog sad, ili od ovog što će tek da urade. Ali narod se ne buni, jer i one koji žive najbliže kasarni boli briga za sve. Mnogo treba da se uključi usnuli mozak stanovnika koji samo gleda uski užasni interes, da shvati da je svako drvo na tom polju bivše kasarne njegovo, i da diše taj vazduh i živi sa tom rijekom. Ne, bitno je samo da može da se parkira na beton, da se sjedi u „baštu“ na betonu, i najbitnije je da konobar odmah kaže šifru za WiFi. Sve ostalo je bol u muškom polnom organu, nebitno od pola koji bol osjeća ili ne osjeća.
Zato, džaba sve, jer zabolje cijelu Crnu Goru za kasarnu, a i za Moraču, i za sve.
Kasarna je odavno u džepu pojedinca, a ostale baš briga za to.
Bonus video:
