Iako o državnom/društvenom trošku nisam putovala na ljetovanje od vremena kada su nas kao djecu zaposlenih u Zeničkoj željezari slali u selo Duče, kamp kraj Omiša, to iskustvo ostalo je jedno od ljepših, a možda čak i najvažnijih iskustava u mojoj ranoj mladosti. Ne znam šta su naši tadašnji, socijalistički projektanti takvih kampova imali za cilj, i na koje sve svjetske uzore su se ugledali, ali za nas djecu i omladinu bilo je to nešto fantastično. Da si bio u kampu Duče, sam bez mame i tate, imao svoj mali putni prtljag, svoj mali džeparac mimo uplaćene, i iz društvene kase dotirane hrane, bilo je zbilja fantastično. Bilo je, sjećam se, ništa manje fantastično i ići sam bez mame i tate u pozadini do gradića Omiša u koloni jedan po jedan kraj više nego opasne Jadranske magistrale, razmjenjivati haljine s drugim djevojčicama, gledati dečke kako pred nama, curicama i djevojkama, skaču u ledenu Cetinu, donose nam ukradene smokve zbog kojih su opasno rizikovali da ih domaći Dalmoši prebiju, a naš upravnik vrati kući zbog lošeg ponašanja. Bilo je, istina, i onih neprijatnih iskustava, kao ono kad sam prvi put išla sama i već drugi dan potrošila sav džeparac. Potrošila ga na deset, slovom i brojem deset, sladoleda, a onda još uveče dobila povrh svega i temperaturu. Ali, sve je prošlo ok, reklo bi se današnjim novorječnikom, dobila sam i čaj i aspirin, medicinska sestra je bila za tili čas u velikoj sobi s krevetima na sprat. Jedan dan ostati u sobi i ne ići na plažu, minus sladoled za koji ionako nije više bilo para, nije bio loš bilans svega.
Bilo je u tim ljetovanjima ne samo važnih individualnih iskustava, nego i velikih kolektivnih seansi, kao npr. kad je gostovala fenomenalna zagrebačka Grupa 220. Tad sam bila ponosna što su neke djevojke smuvale ništa manje nego dvojicu dvjestadvojkininih muzičara. I to dvije cure iz moje sobe su ih smuvale! Mi ostale smo prinosile garderobu i asesoris, da ove dvije izaberu šta im treba. Tako cure, samo naprijed, bile smo kao u transu ta dva dana koliko je trajao boravak momaka iz Grupe 220 u našem kampu Priče koje smo dobijale zauzvrat bile su ništa manje nego fantastične, upijale smo svaku riječ i tražile da ponove ovaj ili onaj detalj dok se sve ne bi umorile i ostavile da u svojoj svijeti preradimo svaku sliku. Sjećam se i jednog kolektivnog gledanja utakmice. Igrale su Njemačka i Engleska, mislim da se radilo o finalu za svjetsko prvenstvo. Mi svi, cijeli kamp nabijen u našu veliku trpezariju, sjedimo pred jednim jedinim crno-bijelim televizorom. Odnekud naletješe i dvoje njemačkih turista, zamoliše da gledaju utakmicu. Naravno da mogu, dozvolili su naši, vjerujem iskreno ljubazni i željni da pred stranim turistima pokažu najfinije lice. Ali u nama, koji smo sjedili pred TV ekranom proradi nešto od kolektivne svijesti, okrenusmo se protiv Nijemaca, nešto šapućemo o ratu i fašistima, sve podsjeća na Kusturicu iz najboljih dana. Nijemci su pobijedili, 4:2, dvoje turista su, naravno, bili presretni. A mi, mi smo to prihvatili kao svoj poraz. Srećom, njemački turisti brzo odoše, a mi se iz kontaminirane kolektivne začaranosti vratismo u redovno stanje. Poslije našeg posljednjeg rata, ovog iz 90-ih, nekoliko puta sam prolazila pored ovog kampa u Dučetu i s nostalgijom gledala na loše obnovljenu centralnu zgradu i kamp kućice, sjećajući se vremena kada smo u organizaciji društva i povjereni njegovoj brizi išli na ljetovanje.
Ovih dana sam, nakon velike vremenske, i kakve sve još ne distance, išla isto tako na jedno ljetovanje koje je, ako ne organizovala, a ono svakakvo potpomogla jedna država i jedno društvo. Danska država i dansko društvo koje u ova koronina vremena predvodi Mette Frederiksen odlučila je, naime, da spoji korisno s ugodnim. Nešto pod pritiskom moćnog turističkog lobija, a nešto kao ubijeđena socijaldemokratkinja, mama Mette i njen vladin tim odlučili su da podijele 50.000 putnih karata tzv. rejsepasova, s kojima se u nekoj od sedmica mjeseca jula moglo putovati po cijeloj Danskoj. Opskrbljeni ovim kartama od svega 300 kruna po osobi, koje samo poturite pod nos šoferu autobusa ili kondukteru voz, ili prosto upadnete na trajekt, volja vas s biciklom ili bez njega, mogli ste putovati koliko vas volja. Dva takva rejsepasa zapadoše mene i mog muža, zahvaljujući njegovom dobrom startu kad su u pitanju novi mediji preko kojih su karte bile prodavane. Elem, kad već ne možemo u naše krajeve, ni u Bosnu, ni u Srbiju, ni u Budvu i Crnu Goru, gdje obično ljetujemo, s obzirom na to da je moj poslodavac nešto tako strogo zabranio, i još mejlom tu zabranu potvrdio, krenusmo natovareni ruksacima i ovim, od društva subvencionisanim, putnim tiketima da obiđemo ono što nismo vidjeli i što bi u našoj privatnoj režiji koštalo mnogo, mnogo više. Imali smo, doduše, razrađen plan da posjetimo danska ostrva, međutim negdje iz podsvijesti vjerovatno su progovorila i sjećanja na naše more i pogotovo posjete našim otocima. Nismo bili raspolućeni dilemama kakve je, recimo, imao američki putopisac Bill Bryson (Ni ovde, ni tamo, Laguna, Beograd 2004) koji je u malo luksuznijoj varijanti putovao Evropom 90-ih godina istim onim rutama kojima je išao u vrijeme svoje već prohujale mladosti. Poređenja smo uzimali kako su dolazila i tražili smo u njima ono što nadahnjuje i uzdiže duh do u neslućene visine.
Da je Danska jedna mnogo skupa zemlja, to znaju i vrapci na grani. Ali ne znaju da se može doživjeti nešto lijepo i veliko i bez velikih para i konzumacije turističkih destinacija koje su poput Male sirene izvikane do bljutavosti. Ovo se potvrdilo već u samom izboru smještaja koji je varirao od 900 kruna, koliko smo platili za noćenje u dvokrevetnoj sobi na ostrvu Remø, na koji smo došli isuviše kasno uveče da bi tražili druge, jeftinije mogućnosti, do više nego skromnih 30 kruna po osobi koliko smo za tzv. shelters plaćali na ostrvu Ærø u jednom kampu smješenom među stablima jabuka, i nećete vjerovati, pravim pravcijatim smokvama. U ostalim kampovima koje smo primarno koristili, cijene su se kretale od cca. 100 kruna po osobi za šator, do 350 kruna za prikolicu ili malu vikendicu u viking-stilu. O zajedničkim prostorijama, kuhinjskim fascilitetima, te igralištima za djecu mogu samo da kažem da su predivni, razmišljalo se o svemu i dalekovidije nego što sam mogla pretpostaviti. Tako npr. da bi se izbjeglo beskonačno tuširanje jednih i neograničeno korištenje tople vode od strane istih, uveden je automat, tri minute korištenja kupatila koštaju 5 kruna i to je minimum. Ja sam se bila baš istrenirala da sve obavim za taj trominutni minimum, sve unaprijed pripremiš i evo ga, za rekordnih 2,9 min. sva ozarena vlastitim rezutatom izlazim ogrnuta peškirom i marširam do kamp kućice.
Velike hotele na ovom putovanju skoro da i nismo vidjeli, osim na ostrvu Remø, koji je u nedostatku istorijom naslijeđenih gradova i tradicionalnih badehotela imao jedan veći kompleks s modernim građevinama. Upravo ovi tradicionalni badehoteli koji obično zauzimaju i najljepše pozicije, one na brežuljku i s pogledom na more, zajedno s kućicama za odmor, plus još brojni kampovi, imaju dovoljno smještajnih kapaciteta da smjeste sve posjetioce kojih nije malo. Renoviranje i adaptacija je zapravo ključna riječ kad je su u pitanju ovi objekti. Nema govora da se u velikom stilu i nekontrolisano narušava ambijent. Štednja i racionalnost je prisutna na svakom koraku. Tako na pr. niko ne stoji na prodajnim mjestima gdje se na malo prodaju poljoprivredni produkti, jagode, krompir i sl, ili stare stvari, kakav frotir ili stara lampa. Cijene robe i broj mobila su ispisani na kakvom papiru, a do vas je da izaberite kako ćete platiti.
Na ovom putovanju kao i na onom mom iz mladosti bilo je i nezaobilaznih Nijemaca, inače ludih za Danskom obalom, njenim ostrvima, i pogotovo odanih novom sportu, jedrenju na dasci, kit paraglidningu kao njegovoj najnovijoj varijanti, za šta Danska nudi zbilja ogromne mogućnosti. S njima, tim Nijemcima, smo u večernjim satima vodili zanimljive i nadahnute diskusije o koroni, strahu od nezaposlenosti, kao i najnovijem EU paketu za oporavak evropske privrede. Ovi novi Nijemci su bili više nego pažljivi, naša njemačka susjeda nam je prosto utrpala dvije stolice na rasklapanje, pošto se nije mogla pomiriti s činjenicom da ona i muž imaju četiri, a mi nijednu. Nije pomoglo ni moje objašnjenje da je naš cilj minimalizam i da je poenta ovog putovanja da koristimo samo ono malo stvari što smo ponijeli i da budemo što nezavisniji. Sjetila sam se našeg šuškanja o fašizmu i nacistima iz vremena kada su dvoje njemačkih turista banuli u naš omiški kamp da pogledaju utakmicu. Ništa od svega, od predrasuda, nije važilo za ove, a vjerovatno ni za one nekadašnje Nijemce.
I eto, dođoh do kraja, ne do kraja same teme koja je, kad su u pitanju ovi otoci prosto neiscrpna, nego do kraja koliko otprike može da podnese novinski prostor. Šta reći za kraj ovog putešestvija pokrenutog malo sjećanjima na mladost, malo državnom voljom da se održe točkići posrnule turističke branše u ovim neizvjesnim koroninim vremenima, nego da život ne može i ne smije stati. Svejedno šta ga pokreće, sjećanja ili državno-društveni mehanizmi koji misle o cjelini, a pojedincu ipak ostavljaju nekakvu mogućnost da se smjesti između svog i opšteg interesa. Već spomenuti Bill Bryson je shvatio ovu računicu, iako se ne malo, pun crnog humora i cinizma osvrće na naš svijet, onaj isti koji mu omogućuje da ništa manje nego u dva navrata, posjećuje iste putne destinacije.
Bonus video:
