U jednom od poznatijih budvanskih lokala je i te večeri raspored „snaga“ odražavao razmjere moći i bogatstva. Lože su čekale grupe koje će platiti ceh od više stotina eura. Ostali gosti su mogli stajati za stolovima. Onda su četvorica mladića zauzeli jednu ložu i naručili svaki po flašu Moeta. A jedna flaša u tom lokalu košta oko sto šezdeset eura.
Iako su ostali gosti brzim pogledima registrovali narudžbu, mladićima se nije učinilo da je to dovoljna demonstracija njihovog statusa (koji se očito iz dana u dan mora potvrđivati). Zato su u jednom trenutku skočili na sjedišta lože, snažno promućkali flaše i počeli da prskaju goste šampanjcem.
Reakcije su bile različite. Oni koji su se jedva uzdržali da ih pošteno ne „izmiču za uši“, brzo su napustili lokal. Nije im bilo ni do svađe, a ni do toga da ih pred djevojkama „đeca“ tuširaju Moetom i da do kraja večeri zaudaraju na prosuti alkohol. Ipak, većini je sve bilo savršeno normalno. Odavno su navikli i odavno pristali da budu posmatrači ludih zabava slične „elite“.
Moet je inače jedna od ikona tranzicione bahatosti. Ponekad ga sipaju i u kible, kao svaku brlju. Nije rijetkost da se u njemu peru ruke pred pogledima zadivljene noćne publike. Očekivano je da takvo ponašanje može bez izuzetka da obori s nogu svaku djevojku i učini je lakim noćnim plijenom. I vjerovatno može. Uostalom, mnogi crnogorski dječiji šou-programi jasno pokazuju tendencije u formiranju ženskih navika. Poluobnažene djevojčice se uvijaju uz lascivne tekstove, uz pokrete koji postiđuju gledaoca, a nesumnjivo podstiču pedofiliju. (Srećom smo uvezli dječiji serijal „Fore i fazoni“, pa se možemo prisjetiti i srećnijih vremena.)
Za jedno društvo je najgore kada se među djecom i mladima zatru moralna osjećanja, stid, krivica, kajanje i ponos. Situacija je alarmantna kada ponašanje djece i mladih poprimi svojstva socijalne karakteropatije. A do nje se stiže za nepunih nekoliko decenija nepodnošljive lakoće sa kojom se dopušta vrtoglavi porast nejednakosti. Zato su momci koji se prskaju Moetom prirodan nastavak i čak mnogo bezazlenija pojava od ponašanja koje demonstriraju sve brojniji predstavnici države i institucija u odnosu na sve izraženije siromaštvo građana.
Nejednakost je svakako jedan od najvećih problema savremenog svijeta. Tačno je i da Crna Gora ne može izbjeći globalne izazove. Međutim, pošast nejednakosti je ipak zaobišla neke, posebno male države. Među njima je morala da se nađe i Crna Gora sa svega šest stotina hiljada stanovnika, sa izlazom na more i predivnim planinama, sa obiljem vode i zemljišta koje se može obrađivati, sa jezerima i rijekama koje mogu obezbijediti električnu energiju, sa šumama i drvnom građom, sa žilavim malim privrednicima… Pa ipak, u Crnoj Gori je nejednakost sve veća i sve bolnija.
Iako ne bi smjelo da se dogodi, u Crnoj Gori je moguća rasprava o tome da li je samohranoj majci sa troje djece dovoljno 180 eura jednokratne pomoći, dok u isto vrijeme poslanici, koji su među najbolje plaćenim kategorijama zaposlenih u državi, sebi dodjeljuju bonuse u dvostrukom iznosu. Moguća je čak i rasprava da li u Crnoj Gori djeca umiru od gladi, a seiri se kad autopsija pokaže da to ipak nije bio uzrok smrti. A to što u Crnoj Gori mnogo djece zanoći gladno i željno svega, smjesta se zaboravlja.
U Crnoj Gori je moguće i barjačenje sramno malim iznosima za ugrožene kategorije stanovništva. U Crnoj Gori se krivica za ekonomske probleme smjesta nađe u naknadama za majke sa troje djece. Crna Gora još nema socijalne kartone svojih građana. Zato se u Crnoj Gori manipuliše bijedom bližnjih, u sve prizemnijoj i surovo populističkoj borbi za političku moć i prevlast. Srećom po ugrožene, uvijek ima izbora i vanrednog dijeljenja zlehude crkavice. Tada se nadoknade za hranu i gorivo daju direktorima preduzeća i lokalnim moćnicima. Koje nije sramota da ispruže ruku i predstave se kao socijalno ugroženi.
Još gori od nejednakosti je potpuni izostanak bilo kakvog osjećaja stida, a kamoli odgovornosti, zbog toga što se u sveopštem prosipanju i presipanju zaboravilo na pravdu i pravičnost i na obavezu društva da bez okolišenja obezbijede mogućnosti za dostojanstven život svih građana. Još gora od toga je hipokrizija političkih programa i „socijalističkih“ predznaka kojima se zaodijeva praznina.
Nejednakost je mnogo teža u malim zajednicama, u kojima svako svakoga zna. Zna mu prošlost i sadašnjost i nepogrešivo osjeća razmjere društvene nepravde koja će mu odrediti budućnost. U maloj zajednici je pretežak sramni stub životne „neostvarenosti“ i „nesnađenosti“ na koji ljude stavljaju oni koji imaju sve što je ova država mogla da ponudi. Za taj su stub prikovani svi oni koji nisu umjeli da sopstvene gubitke i poreske dugove, svoju nestručnost ili krađu, prenesu na leđa svih građana.
Pa kad se sinovi u crnogorskim lokalima bahato prskaju pićem čija cijena višestruko prevazilazi socijalnu pomoć za neku ugroženu porodicu, oni ne čine ništa bitno drugačije od onoga što demonstriraju mnogi naši čelnici i „izabranici“ naroda. Jedino ovi drugi ne skaču po sjedištima sala u kojima zasjedaju i ne prskaju se Moetom. Ali ih je lako zamisliti.
Autorka je profesorica književnosti
Bonus video:
