Nova većina u Crnoj Gori bi trebalo da se sjeti koliko brzo je na Kosovu srušena Vlada Albina Kurtija, prije nego što napravi bilo kakve ambiciozne planove.
To je napisao urednik Balkanske istraživačke mreže (BIRN), Markus Taner, u osvrtu na promjenu vlasti u Crnoj Gori.
Kurtijeva vlada je pala pola godine nakon što je odbila da bude kooperativna sa administracijom Donalda Trampa. Uz istovremenu rehabilitaciju režima Hašima Tačija.
Da li je na mjestu ovo, za novu većinu u Crnoj Gori, zlokobno upozorenje? Zasada se naziru samo sjenke uloge međunarodne zajednice u promjenama u Crnoj Gori.
Poput njenog indirektnog i neobičnog pominjanja u saopštenju DPS-a izdatom drugi dan nakon izbora: “Od međunarodne zajednice očekujemo da ostane dosljedna, kao što je osam mjeseci ćutala na besprizorno miješanje druge države u naše izbore i na nezabilježen uticaj crkve na politiku, da prepusti ovu odluku (formiranje vlade) crnogorskim političkim subjektima”.
Drugi indikator umiješanosti međunarodnih aktera u promjene u Crnoj Gori je neobično mirno priznanje poraza Đukanovića, kada se zna da je njegov DPS pravio opstrukciju na svakom lokalnom ćošku, od andrijevičkog do budvanskog, kadgod i gdjego mu je prijetio opozicioni status. U DPS-u se spekuliše da su u vrhu partije bili obaviješteni, nekoliko dana prije izbora, da su SAD i Rusija postigle dogovor da je vrijeme za promjenu vlasti u Crnoj Gori.
Nadalje, tu je platforma koju su potpisali Zdravko Krivokapić, Dritan Abazović i Aleksa Bečić u kojoj glasno stavljaju do znanja da će, što se tiče NATO-a, statusa Kosova, identitetskih pitanja - nastaviti tamo gdje je DPS stao. Slično kao što je 1997. Đukanović nastavio putem koji su započeli Liberalni savez, “Monitor”, intelektualci...
Utisak je da su ton u pisanju platforme dale zapadne strukture, kao što je utisak da su Daka Davidović i Amfilohije iza scene umirili Nebojšu Medojevića, koji priča ono što Andrija Mandić misli.
Ili je, prosto, riječ o dodvoravanju Davidovića i Amfilohija Zapadu. U svakom slučaju, navodi iz ove platforme o spoljnopolitičkom kursu Crne Gore i identitetskim pitanjima mogli su samo da djeluju blagotvorno na dio uznemirene zapadne i domaće javnosti nakon poraza Đukanovića, koji je samo deklarativno bio za zapadne vrijednosti.
Platforma je razlog zašto nije na mjestu poređenje sa nedavnim dešavanjima na Kosovu.
Zapravo, potpisivanjem ove platforme trojka je više sebe približila makedonskom scenariju i poziciji Zorana Zaeva.
Sada subina DPS-a zavisi od poteza Đukanovića, kao što je sudbina VMRO-DPMNE zavisila od Nikole Gruevskog koji je, u strahu od odmazde, prebjegao u Mađarsku. Ostavljajući stranku koja je i tek na začetku ozbiljne unutrašnje reforme ostala stalna prijetnja vlasti Zaeva.
Uprkos ohrabrujućim prvim koracima, pred Krivokapićem, Bečićem i Abazovićem su brojni izazovi.
Tijesna većina od 41 poslanika sastavljena je od brojnih stranaka i grupa čiju će saradnju karakterisati međusobna netrpeljivost.
U dijelu DF-a osjećaju bojazan da bi Davidović i Krivokapić, pod plaštom ekspertske Vlade, vremenom mogli formirati novu stranku koja će pokušati da usisa biračko tijelo saveza koji vode Mandić, Knežević (Milan) i Medojević. Osim toga, nova većina će se sukobiti sa ljudima iz Đukanovićevog DPS-a u institucijama i ne treba očekivati da će promjene ići preko noći.
Primjera radi, svi kadrovi DPS-a imenovani na osnovu konkursa, kao što je direktor policije, ne mogu se smijeniti pukim političkim ukazom.
Iako bi usvajanje zakona o vladi, kojim bi bilo propisano da izborom nove izvršne vlasti prestaju mandati direktora u pojednim institucijama, a o čemu se spekuliše, mogao biti jedan od međukoraka za demontiranje sistema, ne treba zaboraviti kako je Đukanović prije nekoliko godina dobio ćuške od međunarodne zajednice kada je zatražio da vodeći kadrovi u državnim institucijama i organima, izabrani na konkursu, kovertiraju ostavke.
Sve i da proces demontaže dobije na zamahu bez značajnijih trzavica, DPS je u tolikoj mjeri zarobio državu u posljednje tri decenije da će novoj većini biti izazov da nađe veliki broj kvalitetnih kadrova koji imaju institucionalnog iskustva.
Najavljena ekspertska vlada ne smije biti maska za uhljebljavanje partijskih kadrova po dubini sistema.
Nova većina, ako želi da pokaže da je različita od DPS-a, mora tražiti stručne, nepartijske kadrove sa integritetom, posebno za regulatorne institucije, savjete, agencije. Jezu izaziva kada se čuje javno da stranke nove vladajuće većine već prebrojavaju koliko im procentualno pripada mjesta u novoj vlasti. Treći, suštinski prvi, izazov nove vlasti je ekonomija.
Prema zvaničnim dokumentima, Crnoj Gori samo sljedeće godina dospijeva na naplatu 497 miliona eura, a u naredna tri mjeseca 160 miliona eura. Skoro 660 miliona eura do do kraja 2021.
Ako u ovu računicu uključimo efekat koronavirusa na prezaduženu crnogorsku ekonomiju, potrebe za finansiranjem do kraja 2021. godine, prema procjenama analitičara, prevazilaze milijardu eura.
Koliko god da je novoj vlasti potrebna politička podrška zapada, toliko joj je potrebna i ekonomska - bez podrške, kredita i stručnih savjeta MMF-a, Svjetske banke, EBRD-a i drugih međunarodnih institucija, Crna Gora ne može raščistiti višak administracije, niti račune sa spornim investitorima, domaćim ili istočnim, završenim i nezavršenim privatizacijama, poput Aerodroma, Luke Bar, niti sa pranjem para i muljanjima u bankarskom sektoru. Nova većina nema pravo na grešku.
Odnos međunarodne zajednice u značajajnoj mjeri će determinisati kvalitet i održivost promjena u Crnoj Gori.
Izvjesno je da će trojka biti pod izoštrenom lupom zapada, posebno SAD. Tako se već spekuliše o dolasku Metjua Palmera u regionalnu posjetu, sa akcentom na dešavanja u Crnoj Gori.
Pomenuti urednik BIRN-a je na početku teksta napisao da se sada neki u Crnoj Gori osjećaju blaženo kao Francuzi 1789. Za neke je sadašnje stanje u Crnoj Gori primjerenije porediti sa onim u Rusiji 1917.
Krivokapić, Abazović i Bečić su poveli “februarsku“ revoluciju. Čeka ih dug put do “oktobarske pobjede“. I za to moraju zavrijediti “municiju“ sa zapada.
Bonus video:
