Jedne prilike kada sam u kafani krajputašici tražio smisao u apofatici piva, moj kum, istraživač sličnog, kaže: lako je biti dobar čovjek, samo je teško izdržati cijeli život. Rekao je to i onomad umalo zasvađenim kolegama za susjednim stolom koji su, razapeti u dokolici "Pod Trskom", čekali da im stignu neki kablovi, motalice, table i osigurači, pa da se opet razmile po gradilištu. Preturali su cijeli dan do podne o ljudima i životima, bez ikakve saborne namjere da se dogovore i slože.
Dogovor bi, uostalom, obesmislio zakonopravilo kafane, parnicu bez početka i kraja, ali i cijeli kontradiktorni kafanski postupak.
Poziv mom kumu da se uključi i presiječe dilemu o dobrom i lošem bio je znak uvažavanja i dio kafanskog bontona po kojem se ne dira za drugi sto ako metafizika slučaja ne nadilazi "svetinju" nezavisnosti i samostalnosti stola. Prepričavajući mi, a sve je bilo poodavno, razložio je tvrdnju ovako:
- Svako kome je Bog dao samo malo pameti ili bistrine, može zaimati jedan dan da ne laže, da ne krade, da ne špija i da se poveseli tuđoj sreći. Svi to možemo samo je teško izdržati cijeli vijek.
Razumio sam odmah da se radi o zipovanim zapovijestima, o lako pamtljivoj tablici koja poput Luterove treba da bude zakucana na svaka, pa i kafanska vrata.
Znao sam čovjeka koji je izdržao cijeli život.
Kada je prije dvije godine napustio ovaj svijet podsjetio sam kuma Ranka da je Bogić izdržao svu matematiku i gramatiku življenja, da je izdržao sve dane do onog posljednjeg koji se otegao do u duboku starost.
Bogić mi je bio prijatelj, a to je privilegija.
Stariji od mog oca jedanaest godina izabrao je da katkad, na putu do vodenice, kroz selo, na seoskom groblju, gdje smo se odsvuda sabirali po srcu, iz obaveze prema čijem životu ili samo zbog smrti, u pola sata ili sat, podijeli sa mnom riječi za koje smo obojica znali da nisu od ovog svijeta i da ne idu u grob.
Stari gorštak, kao sišao sa Naodovog platna, davao mi je tako javnu gramatu da nisam izgubio ni dušu ni obraz baveći se politikom. Izdvojeni podalje od klupa po kojima popada živi narod, pričao bi mi o mrtvima s onu stranu ograde. Ni u najtežim vremenima, nakon onog rata, kada je Partija bila bog, a živi Bog vođa mrtve buržoazije, Bogića niko nije mogao potkupiti ili podmititi, niko omekšati ili uplašiti kamene oči.
Bogić je bio svoj, otac koji je morao biti i otac svojoj mlađoj braći, čuvar ognjišta, zaklon za selo, domaćin, zapisničar svega minulog i ravnodušni posmatrač budućnosti.
Gotovo nikada nismo pričali o politici. Ipak, jednom sam, prekršio prećutni dogovor i pitao ga kako je to, negdje prije dvadeset i kusur godina, pričao s babom Bulicom, potonjom od onih žena iz epa, na kojima su stajale kuće, imanja i sudbine.
- Pitala me dok smo pili kavu ispred kule Đurđića šta bih uradio da mi Bog da dva sata vlasti? Objesio bih političare odgovorih.
- Bog s tobom Bogiću, kako objesio?
- Za noge Bulice, eto tako, za noge, dako im sjavi malo pameti u glavu!
Smijući se, pitam ga: zar sve političare Bogiću?
- Ne boj se ti još. Mislio sam na ove što vladaju. Ti si opozicija. Samo, bićete i vi jednom vlast, a ja vam za to nijesam kriv.
Lako je biti dobar čovjek ali je teško izdržati cijeli život.
Bogić Tripkov Tripković izdržao je makar jedan svoj i barem tri tuđa. Uvijek me podsjećao na izmaštane slike o starozavjetnom Jakovu koje su me naselile tek nakon što sam čitao lirizovanu biblijsku epopeju od Tomasa Mana - Josif i njegova braća. Rvao se sa životom, a i s Bogom ako je trebalo i kad je bio siguran da je u pravu.
Kada me, kao tridesetogodišnjaka, na Biljezima barskim upoznavao sa starinama odnekud iz Ravne Rijeke rekao je:
- Ovo je Goran Vesov, unuk Mila Radosavljeva i čukununuk Miljana Spasojeva što je dobio gramatu od Svetog Petra da liječi narod u Brdima!
Kad smo ostali sami kažem mu da sam mislio da znam dovoljno o dalekom pretku, da mi je rečeno da je bio travar i da je imao skoro hiljadu kumova, ali da ne znam za gramatu.
- Znam ja, a dvojica znaju više no jedan.
I nije, kaže ,skoro, nego i bez skoro.
- Dobio je gramatu i odnio je sa sobom u grob poslije 110 godina života.
Spasio je od strašne bolesti i sina moračkog bana Novice Cerovića. I da zapamtiš - bolje da ja pričam o tvojima, a ti o mojima. Da ne zborimo o sebi nego o drugima, ako imamo šta.
Razumio sam.
Bogić je muške glave pominjao po ocu i đedu, a par puta u životu, mimo surovih običaja i pravila, lelekao je žene za koje je znao da su vrijedjele više od buljuka muškaraca. Tako bi i kazao, a u njegovom svijetu to rečeno na grobu bila je poslednja i jedina istina, tačka nakon koje samo Bog ima pravo da dopuni.
Učio je vjeronauku prije onog rata u moračkoj Crkvi. Od kiše, mraza i snijega raspadnu se opanci od opute i onda na kameni crkveni pod stojiš bos.
Ništa naučeno od poda do Boga nikad nije zaboravio.
Sjetio sam ga se mnogo puta i ovih dana, s radošću i nasmijan zbog nezaboravljenog.
- Evo smo došli na vlast Bogiću i kao što si rekao; ti nam nisi kriv.
Pa da ne čekamo na druge, nego da se na vrijeme i dragovoljno okačimo za noge - samo malo, malo dok razmišljamo o apofatici slobode, resorima, vladavini, pozicijama i pivu - bićemo pametniji.
Lako je biti dobar čovjek, samo je teško izdržati cijeli život.
Bonus video:
