Uvijek kada me put nanese u Boku, u meni počne da se odmotava film sa prizorima iz proteklih decenija. Prije ili kasnije iskrsne i slika iz ranog djetinjstva koju znaju mnogi iz moje generacije: majka me posadila na magarca, a meni se, sudeći po izrazu lica na crno-bijeloj fotki sa zubastim ivicama, takvo poziranje neobrijanom, znojavom fotografu i vlasniku magarca, uopšte ne dopada.
Crkva na moru
Srećom, to sjećanje brzo biva zamijenjeno drugim: mogao bih dugo da pričam i o izletima brodicom do Gospe od Škrpjela. Veličanstvena je pomisao da su ljudi prije pet vjekova, na mjestu gdje je iz mora virila samo hrid, ili kako se u ovom kraju kaže - škrpjel i gdje su po predanju našli Bogorodičinu sliku, počeli da bacaju kamenje sa brodova, da bi napravili jedino vještačko ostrvo Sredozemlja, a 1630. i crkvu na njemu.
Jednog popodneva prije desetak godina na ostrvo sam dospio sa članovima njemačke mirovne organizacije. Mirovnjaci su bili na pravom mjestu jer je na ostrvu pored crkvice i Pomirbena dvorana, u kojoj se vjekovima dobrom riječju blažila prijeka narav, ruka na kuburi ili nožu domaćeg življa. Vodič je bio sklon izuzetno teatralnom govoru na engleskom pa je više ličio na dekadentnog engleskog aristokratu nego na potomka domaćih mornara ili ribara.
Saznali smo da muški članovi poznatih porodica Perasta na ukrašenim barkama svake godine u julu kreću ka ostrvu Gospe od Škrpjela. Oni nose kamenje sa obale. Žele da ojačaju temelje ostrva i crkve. Svaki njihov kamen bačen u more podupire građevinu njihovih predaka.
Popodne u Perastu
Boka viđena sa palube je jedno od najljepših mjesta na planeti, pomišljam ploveći u susret čempresima na ostrvcetu koje je odmah uz Gospu od Škrpjela - Sveti Đorđe.
Na ostrvu je bio benediktanski manastir i - što je još važnije - groblje za ljude iz Perasta.
Čempresi, koje su u staroj Grčkoj povezivali sa bogom podzemlja Hadom, na Sredozemlju često čuvaju groblja. Svojom vitkom siluetom sklopljenih grana „muški čempres“ označava tugu, nadu, pijetet i - vječnost. Najpoznatija slika švajcarskog slikara Arnolda Beklina „Ostrvo mrtvih“ je mogla da bude inspirisana ostrvom Sveti Đorđe. Postoje i zagovornici teze da je slikar pronašao inspiraciju na grčkom ostrvcetu Pontikonisi. A sam slikar je kao okidač naveo jedno ostrvo sa Aragonskim zamkom u blizini Napulja.
Naravno, ja navijam za ostrvo u Boki.
Čeka me Perast. Nekoliko stotina duša - a 18 crkava, uključujući i onu najmarkantniju, Svetog Nikole, i 19 palata. Odavde potiču nadaleko čuveni moreplovci.
Na obali se izdvajam iz grupe koja se smjestila u neki od restorančića i penjem se stepenicama. I još jednim. I još jednim. Sada sam iznad najvišeg zvonika. Pogled odavde je vrijedan zadihanosti i znoja.
Kažu da je ilirska kraljica Teuta poslala pleme Pirusta da se naseli ovdje, na mjestu odakle je moguće strateški čuvati Verige, najuži dio Boke.
Odavde potiču ljudi neobična kova. Andrija Zmajević katolički nadbiskup barski koji je pisao barokna djela ćirilicom za sebe je rekao da je „vatreni katolik i vatreni Srbin“. U XVII vijeku te dvije stvari u njegovom rodnom Perastu nisu isključivale jedna drugu. Iz iste porodice je i Matija Zmajević, admiral flote ruske carske mornarice. I još niz značajnih imena iz ove primorske varoši.
Napuštam Perast sa osjećanjem da iz nekog drugog vremena izranjam u plavet Boke.
Hercegova estetika
Ipak, najsrećniji sam kada se iskrcam u gradove kao što je Herceg Novi.
Šetnja do Kanli kule, koju su Turci izgradili na mjestu starijeg utvrđenja, a Mleci, kao novi gospodari preuredili, spada u rituale posjeta Herceg Novom. Odatle se može osjetiti magija mjesta. Terase grada koje se spuštaju ka moru. Ulaz u Boku iza kojeg prestaje fjord, a počinje pravi Jadran. Krovovi, palme, rascvjetalo grmlje.
Naravno, padne mi na pamet Tvrtko kralj Srbljem i Bosne i pomoriju i zapadnim stranam, koji je u XIV vijeku ovdje osnovao novu luku na Jadranu, da bi razbio dubrovački monopol na trgovinu solju. Razmišljam i o čovjeku koji je svojom titulom dao ime gradu - Stefan Vukčić Kosača, herceg od Svetog Save - u zapadnoj verziji Stjepan - bio je vješt vladar u dijelu Evrope koji su u XV vijeku kao star, krti hljeb komad po komad krunile Osmanlije. Njegovo pelivansko umijeće geopolitičkog balansa između istoka i zapada, između pravoslavlja, crkve bosanske i katoličanstva, nije mu pomoglo da izbjegne sudbinu ostalih balkanskih vladara. Herceg od Svetog Save po kojem je nazvana i Hercegovina i njegova zimska rezidencija Herceg Novi, doživio je godinu dana prije smrti da mu vojvodstvo padne u ruke osmanskih osvajača, na čijoj je strani bio i njegov najmlađi sin Stefan Hercegović Kosača, koji je promijenio vjeru i postao Ahmed-paša Hercegović. Djelove vojvodstva preko Neretve zaposjeli su Mleci. Kula njegovih predaka u ljetnjoj rezidenciji Blagaju ostaće spomenik o nedosanjanom snu nezavisne Hercegovine, od Ulcinja do Omiša i od Konavla do Prijepolja.
Arhanđeo i pet Danica
Sa ovakvim mislima se spustim do crkve Sv. Arhanđela Mihaila. Proporcionalna, eklektički nepretenciozna, sa svime što dekorativno ima smisla, od Venecije preko Vizantije i Orijenta, a ipak samosvojna. U njenoj sjenci, u lokalu Freska, na glavnom starogradskom trgu koji se popularno zove Belavista, proveo sam možda najljepše trenutke u Boki. Gdje inače na Mediteranu možete da naručite domaće punjene paprike ili sirnicu, da vas okružuje vaš jezik, ali da se osjećate kao na Siciliji ili na Krfu? Hram Srpske pravoslavne crkve pod palmama iznad Jadrana - ovdje se istočno hrišćanstvo vratilo svojim sredozemnim bojama i korijenima. I opet pomislim na Hercega. On je bez sumnje imao oko za skoro potresnu ljepotu. Blagaj i Herceg Novi su na sličan način blagosloveno antičko tlo nestvarne ljepote, okupano suncem.
Mogao bih još dugo da govorim o Herceg Novom, o spuštanju starogradskim sokacima i stepenicama sve do Škvera, restorana u kojem ljuljuškanje barki u marini postaje kulisa za lijepu večeru udvoje. O starinarnici u kojoj sam pronašao prsten mutnog sjaja, koji je izgubio svog vlasnika pa sam ga ponio sa sobom. O tome kako je Aleksa Šantić opjevao Boku - o čemu svjedoči i jedna tabla u gradu - pa se malo ko usuđuje da je poslije njega opjeva. Ivo Andrić je ostavio zapis da je u Herceg Novom jednu cijelu bogovetnu noć u snu brojao stepenice, i nikako da ih izbroji. U ovom gradu je bio nekoliko godina najsrećniji, a potom i najnesrećniji - tu je umrla njegova voljena Milica.
Hercegnovsko šetalište „Pet Danica”, koje vodi kilometrima pored mora od Igala do Meljina dobilo je naziv po pet mladih djevojaka koje su u Drugom svjetskom ratu poginule u borbi protiv okupatora. Prezivale su se Đurović, Tomašević, Kosić, Popivoda, Bojanić. Pet Danica. Devojke koje ginu, a da ne navrše ni dvadeset. Tužno i rijetko poetično ime ulice, pomislim uvijek kada se nađem na Šetalištu, na mjestu gdje je nekada vodila pruga pa je “ćiro” brektao kraj mora.
Glava Svetog Trifuna
Kotorske zidine su razgovarale sa mnom, svaki put kada bih došao u grad. O čemu su mi pričale? Da je ovdje, gdje se susreću Orijen, Lovćen i Jadran jedno od milenijumskih urbanih čvorišta Sredozemlja. Da su se o njega otimali svi gospodari Mediterana. Dugo bi trajalo kada bih nabrajao sve vojske i sve krune koje su ovdje vladale. Zapamtio sam kao kuriozitet da je do srca grada doprla čak i Samuilova vojska. Kataro. Kraljev grad. Istok, zapad, sjever, svi su se ovdje uzidali.
Crkva Svetog Luke, potiče iz vremena vladavine Nemanjića. Do turskih osvajanja bila je katolička crkva, veliki priliv pravoslavnih izbjeglica u grad doveo je do odluke da se u crkvi pored katoličkog postavi i pravoslavni oltar. Tako je u Kotoru iz muke rođena ekumenska praksa rijetka u svijetu istočno-zapadnih hrišćanskih trzavica - dvooltarna crkva.
Grad je bio i višedecenijska samostalna republika. Koja se onda utapa u mletački svijet. To se u šetnjama Kotorom vidi. Ne bih da hvalim ono što već stoji u svim turističkim vodičima, značaj Katedrale Svetog Tripuna je opštepoznat.
Zamišljam glavu Svetog Trifuna kako putuje iz Carigrada prije više od 1100 godina da bi joj u Kotoru sagradili kuću - ovu Katedralu.
Kako da mi ne bude simpatičan grad čiji glavni svetac jeste zaštitnik vinograda, mehandžija i zaljubljenih?
Kako da mi ne bude drag grad u kojem se kao u Palermu, Istanbulu, Lisabonu, iznad glava turista u drevnim sokacima - suši veš.
Bonus video:
