Zdravko Krivokapić se, kako kaže Aleksandar Vučić, mora izviniti. Mora ga zamoliti za oproštaj. Dobro, ništa drugačije i ne možemo očekivati od rijaliti crnog maga kakav je predsjednik Srbije nego da će izigravati žrtvu klevete za istinu koja je jasna i djeci u obdaništu. Da je sukob između njega i Đukanovića isfingiran na obostranu korist.
Vučić, samokreirana babaroga
Nikakvo iznenađenje da Vučić zahtjeva dokaze i traži izvinjenje za remećenje stvarnosti koju sluđenoj sirotinji servira Đukanovićev i njegov treći poslovni partner – Beba Popović. Jer ako mu se Krivokapić ne izvini, ispašće da je sva ta priča o srpskom despotu kao regionalnoj babarogi koja samostalno vuče konce u Crnoj Gori i BiH, ono što i jeste – potpuna izmišljotina. I da je Srbija u jednako bijednom kolonijalnom položaju baš kao i Crna Gora i BiH.
I da lideri svih navednih državica žive od raspodjela posljednjih mrvica nacionalnog dostojanstva. Đukanović još odavno, napravivši od Crne Gore privatnu postmodernu identitetsku ludnicu, a Vučić koji bi kulminaciju rijaliti srpskog samoponižavanja mogao okončati rješenjem da se i Srbija i Kosovu ujedine u jedinstvenu despotiju Trampiju. U kojoj će društvena inicijacija započinjati ulaskom u licencirani Trampov rijaliti za koji će se plaćati obavezna taksa kao danas za vađenje rodnog lista i državljanstva. U kojem će Trampov hologram na svakoga kome je preostao trun razbora, inteligencije i dostojanstva urlati: “YOU ARE FIRED!”
Kolektivno izvinjenje
Dakle, za šta se Krivokapić, zaista, mora izvinjavati? Vrlo malo ljudi je obratilo pažnju na sljedeće Vučićeve riječi: “Za mene su važni oni ljudi sa kojima imamo prijateljske i bratske odnose, a to su Andrija Mandić i Milan Knežević i verujemo da će tako biti i sa Milačićem, jer su to ljudi koji ne kriju da pripadaju srpskom narodu i zato mi imamo pravo legitimno da se borimo za ostvarivanje njihovih kolektivnih i svakih drugih prava.”
Ključna Vučićeva sintagma koju je malo ko uočio jeste “ostvarenje njihovih kolektivnih prava”! Đukanovićevi plaćenici koji ga predstavljaju kao političara dosljedne građanske i antifašističke orijentacije zaboravljaju da je osnova njegove 30-godišnje vladavine upravo manipulacija kolektivnim identitetima, najprije usmjeravanju Srba i Crnogoraca protiv manjina i drugih naroda bivše Jugoslavije, a zatim, kad je to postalo oportuno, Crnogoraca i ostalih manjina protiv Srba.
Kolektiviziraj podanike da bi ih lakše mučio
I ma koliko Đukanović pred izbore zakukao da nije pretjerano dobro da manjinske partije toliko jačaju, a predosjećajući izdaju etno-oprotunista iz bošnjačkih i albanskih stranaka koje je sam stvorio, “kolektivna prava” Srba je upravo ono što mu je uvijek bilo najviše potrebno i što mu najviše pogoduje.
Jer “kolektivna prava Srba” znače da su Srbi prihvatili da su samo jedan od naroda u Crnoj Gori, ili još gore sve malobrojnija nacionalna manjina preko koje će beogradski despot i podgorički gospodar prebijati kusure, a ne narod utemeljitelj Crne Gore i jedno te isto što i nacionalni Crnogorci, bez obzira na sitne identitetske razmirice. Kao i u odnosu na “druge”.
Još gore, “kolektivna prava” znači uvođenje na mala vrata onoga što se u BiH naziva “konsocijacija”, a što je ponajviše ograničilo i fizički i mentalno omeđilo nje narode. Upravo zbog toga se Krivokapić mora izvinjavati. Jer je, skupa sa Dritanom Abazovićem načeo čudovišnu ideološku konstrukciju da svi u bivšoj Jugoslaviji, uključujući tu i neslovenske etničke grupe ne možemo biti isti politički narod, nego ćemo, pozivajući se na sva moguća “kolektivna prava” krenuti u razgraničenja “istorijskih pokrajina” da bismo završili u razgraničenjima gradova, ulica, škola, a u konačnici na stratištima i masovnim grobnicama.
Radost zločinjenja
Krivokapić se mora izviniti jer je svojim dogovorom sa Abazovićem učinio više na pomirenju i zbližavanju Srba i Albanaca, a time i pravoslavnih i muslimana na Balkanu, nego sve inostrane nevladine organizacije, pseudoljevičarska praznoslovljenja, pregovori od Brisela do Vašingtona i svi Vučićevi rijalitiji u kojima on, naravno, mora biti vječni medijator i vječni anđeo pomiritelj u sukobima koje sam izaziva i održava. Krivokapić se mora izviniti jer je jedan iskren zagrljaj sa Abazovićem u prah i pepeo melje sva neiskrena kreveljenja zaštitnika “kolektivnih prava”.
Krivokapić je, čini se i beskrajno naivan čovjek kada se nadao da će u zvjerinjaku kojim je orkužen naći iskrenog sagovornika, čak toliko i da je u prošlosti znao zapadati u svakakva loša društva, uglavnom vlastitih koalicionih partnera koji bi ga radi “kolektivnih prava”, a zapravo vlastitih “kolektivnih feuda” rado strovalili u provaliju.
Ako ni zbog čega drugog, a ono zbog vrlo inteligentnog odgovora na pitanje da li će se izviniti Vučiću: “Nisam imao zlu nameru, već samo svjedočio da su se Vučić i Ðukanović sretali i da su to bili radosni susreti… Zašto nisu tu radost preneli na dve države?” Zašto? Pa zato što im to nije posao.
Autor je istoričar iz BiH.
Bonus video:
