Možda je prerano upozoravati buduću Vladu o važnosti rodnih politika za razvoj demokratije i ukupni razvoj Crne Gore, ali se plašim da može biti prekasno kako je krenulo - 22% žena u parlamentu (manje nego ranije) , izostanak žena u pregovorima za buduću vlast, izostanak ove teme u javnom diskursu vodećih političara, ne sluti na dobro. Mora se znati da i ova oblast politike trasira put ka Evropskoj uniji i, još važnije, put slobodnog društva, gdje bez slobode za žene nema slobode.
Znala je to dosadašnja vlast i zato je ovaj resor politike bio permanentno „na početku suštinskih promjena“ od uspostavljanja nezavisnosti. Prema vani formalno zadovoljavanje administrativnih zahtjeva, prema unutra nezainteresovanost uz represivne prakse prema neistomišljenicama i objašnjenja da crnogorske žene uživaju u potlačenosti i nepromjenjivosti patrijarhalnog društva. Realno, malo je urađeno. Na ovo upozoravaju svi izvještaji međunarodnih institucija. Usvojena su međunarodna dokumenata, strateški ciljevi, zakonska regulativa, uredno usvajani Akcioni planovi koji se nisu sprovodili, aktivno osporavani kritički glasovi koji su dolazili iz ženskih organizacija, formirani institucionalni mehanizmi, zaposlene osobe na nacionalnom i lokalnom nivou. Velika sredstva uložena bez benefita za žene jer su ove aktivnosti bile iznuđene a politike shvaćene, najčešće, kao uhljebljenje za neke osobe. U institucijama je podržavano neznanje, metodološka i organizaciona nesposobnost kao i neosviješćenost žena o vlastitoj poziciji.
Indikativno je da je vlast skoro sve formalne uslove zadovoljila, ali su ispustili da zadovolje i važan uslov koji obezbjeđuje rodne politike - formiranje ženskih/rodnih studija na Univerzitetu radi razvoja znanja koje je neophodno za razvoj svijesti o ovom pitanju. Mogli su i to formalno, ali nisu, zarad mogućnosti samoproglašavanja podobnih eksperata/kinja i iz inata (ovo je već duža priča) onima koje/i znaju. Kao svakoj autoritarnoj vlasti nije im bilo u interesu osvješćivanje, kritička misao i sloboda žena. Davali su doprinos sveopštoj klerikalizaciji društva u kojoj su prava žena manje važna. Nasilje nad ženama prepušteno je nevladinim organizacijama gdje su institucionalni mehanizmi zloupotrijebili sve resurse entuzijazma i znanja aktivistkinja a da niti jedno sistemsko rješenje nisu sproveli do kraja i obezbijedili da institucije države preuzmu odgovornost. Kritične nevladine organizacije su bile jednostavno isključene iz dogovora i iz finansija. Porazna je činjenica da danas u Crnoj Gori ima manje aktivnih nevladinih organizacija koje se bave ženskim pravima nego prije sticanja nezavisnosti i da je odlazeća vlast kroz zloupotrebu rodnih politika uradila više na retradicionalizaciji nego same tradicionalne institucije. O potezima tipa „ženski parlament“ ne vrijedi ozbiljno govoriti, rezultati su bili vidljivi u kampanji i na rezultatima izbora.
Nova vlast bi trebalo, u prvom koraku, kao što je to uradila sa Zakonom o vjerskim slobodama, da razmotri situaciju nastalu donošenjem Zakona o dopunama zakona o dječijoj i socijalnoj zaštiti
Međutim, u Crnoj Gori postoji i druga strana medalje i to sadašnja vlast nikako ne smije isključiti iz fokusa i razmatranja. Uprkos opstrukciji vlasti i rigoroznim patrijarhalnim normama, žene su izašle u javnost u borbi za prava i dostojanstvo. Samoorganizovale su se protiv nepravedne tranzicije, protiv nepoštovanja zakona i ustava, protiv nefunkcionisanja sindikata i lošeg obrazovanja i bile spremne da životom brane pravdu i dostojanstvo. Neću navoditi primjere, jer se u Crnoj Gori zna, uprkos izbjegavanja da se da značaj i važnost i uprkos blokade (medijske i političke) da je bilo ozbiljne organizovane pobune i štrajkova glađu žena protiv sistemske nepravde, za opšte ciljeve (možda najviše u regionu). Dakle, nova vlast mora uvažavati potrebe i interese žena, mora uvažiti i računati na potencijale koje su žene iskazale u borbi za pravdu, prihvatiti ravnopravnost u svim sferama društvenog i političkog života.
Nova vlast bi trebalo, u prvom koraku, kao što je to uradila sa Zakonom o vjerskim slobodama, da razmotri situaciju nastalu donošenjem Zakona o dopunama zakona o dječijoj i socijalnoj zaštiti (naknade za troje i više djece), uvaži upornu borbu prevarenih žena i obezbijedi poštovanje prava koja prističu iz tog zakona zato što su doživotna za žene koje su dobile takva rješenja. Suspendovati sve zakone koji su nastali nakon toga (sva rešenja kao i gore navedeni zakon su diskriminatorska po većinu stanovništva) i donijeti novi zakon koji će na pravičan način rješavati socijalna pitanja i zaštitu djece.
Preporuka je da razumiju da se rodne politike tiču svih, da je za njihovo sprovođenje odgovorna izvršna vlast, da su i u tom resoru neophodni stručnjaci/kinje a ne politički podobne osobe i osobe za koje „ne znamo što ćemo sa njima“ u poslu i politici, kao što je do sada bio slučaj.
Jasno je da značajan dio parlamentarne većine, iz pozicije iz koje govore (vjernici su) ima dodatan izazov da svoja ubjeđenja vezana za poziciju žena (definisana vjerskim normama) zadrži za svoj privatni život i uvaže društvenu realnost da žene imaju pravo i obavezu prema javnosti i opštem dobru (mnogo života je za to dato). Na tom putu potrebna je podrška muškaraca koji imaju moć kako bi i one svoje ljudske kapacitete realizovale na svim poljima a da ne moraju ponovo na ulicu. Ne bi trebalo da nastave put koji im je utabao DPS (rodna ravnopravnost - beznačajno i formalno) već da suštinski poštuju vrijednosti demokratskog svijeta u kojem su žene ravnopravne i slobodne, bez obzira na vlastiti svjetonadzor. Nije lako, ali je moguće.
Odnos prema ženskim pravima i politikama rodne ravnopravnosti će biti lakmus papir razvoja demokratije u Crnoj Gori i stepena ostvarenih sloboda u budućnosti.
Autorka je aktivistkinja Anime
Bonus video:
