Karte za taj let sam kupio prije skoro godinu dana: Beograd - Alanja preko Istanbula. Koronavirus je poremetio red letjenja turske avio-kompanije, moji letovi su otkazani. I baš kada sam pomislio da od puta nema ništa, javili su se telefonom iz istanbulske centrale avio-kompanije, nudeći besplatno alternativne datume. Moje oklijevanje je trajalo između tri i pet sekundi.
Odmor usred pandemije
Evropi prijeti drugi talas, Srbija iza sebe ima drugi pik prvog talasa. Nekoliko dana prije mog leta Turska uvodi obavezu nošenja maske čak i na ulici. Ali odluka je već pala.
Sablasna atmosfera na nekim gejtovima Aerodroma Nikola Tesla. Lagodan let uz nešto truckanja. Svi dišemo plitko, pod maskama. Popunjavam formular u kojem se turska država raspituje za moje zdravlje i moje lične podatke. I već kroz prozorče aviona ugledam Bosfor. Nešto kasnije točkovi aviona se zakotrljaju pistom azijskog istambulskog aerodroma. Formular predajemo graničnom policajcu.
Na međunarodnom dijelu aerodroma nema gužve. Ali let za aerodrom Gazipaša kod Alanje jeste domaći let. Tu je gužva poprilična. Let kasni. U vazduhu provodimo oko sat vremena. Na majušnom Gazipaši odveli su nas na poseban izlaz za strance. Ubrzo potom bili smo u kombiju koji nas je čekao. Trideset turskih lira po osobi, za transport od aerodroma do smještaja koji sam pronašao putem interneta - osoblje zgrade sa apartmanima je bez problema unaprijed naručilo prevoz. Za četrdesetak kilometara oko 400 dinara - Turska nas dočekuje kao zemlja u kojoj naše pare vrijede više nego na drugim turističkim destinacijama Sredozemlja.
Upoznavanje sa gradom
Alanja je ispala mnogo veća nego što sam zamišljao. Okružena brdima na koja su se načičkale tvrđava i mahale ona se pružila duž mora. Promenada počinje kod luke sa izletničkim brodovima koji u naizgled beskrajnom nizu imitiraju lađe iz filma „Pirati sa Kariba”. Kao da su svi nastali u brodogradilištima nekog drugorazrednog Diznilenda, samo nedostaje našminkani turski Džoni Dep da oduševi ženski i gej dio publike.
Ko voli sopstvene predrasude o Orijentu može da pazari u nekoj od bezbrojnih radnjica nadomak luke - prodavci će vas zaskakati, pokušavaće na nekoliko jezika, bruder, brother, brat.
Možete da se cjenjkate za lažnjake od dobrog pamuka u rasponu od “Tonija Hilfigera” preko “adidasa” do “gučija”. A možete da se pravite i da ne čujete. Samo to vam neće pomoći. Dokle god ste za osoblje nekog butika u zamišljenom području lova, njihov čovjek će ići za vama pokušavajući da uspostavi kontakt na nekom od jezika. Naoružajte se strpljenjem, zamislite da ste na pijaci u Nišu, i sve će biti kako treba.
U toj velikoj četvrti naslonjenoj na luku sve svjetluca, odasvud dopire glasna muzika i miris roštilja ili barenog kukuruza. Ovdje se Alanja odavno prilagodila masovnom ukusu Rusa, Njemaca, Britanaca.
Mali uvod u turski
Da li su u nekoj vezi firini i furuna? Vjerovatno jesu, jer je firini na turskom - pekara. Naiđeš na uličicu čiji ti naziv zazvuči poznato - Gül sokak. Đul sokak, kao u sevdalinkama. Ružina uličica. Köfte je ćufte. Çai je čaj. A Çelik - čelik. Kaymakli sokak ne treba prevoditi, zar ne?
Moj cimer u Sarajevu, inače iz Stoca, znao bi reći za nekoga kome nije najbolje - baš je hasta. Tako me je pripremio za brzo razumevanje naziva ustanove nadomak našeg smeštaja - hastahana, hastane, bolnica. Još izdaleka pročitate naziv na radnji - kundura. Očekujete, s pravom, prodavnicu obuće.
Međutim, prva asocijacija može i da omane. Kada na nekom pakovanju piše “zeytin” unutra nije ulje. Tako se na turskom kaže maslina. Mašta mi proizvodi davni prvi susret Turaka i Srba, koji se desio van bojnog polja - trgovci su brži od vojskovođa. Turčin drži ćup maslinovog ulja i kaže “zejtin”, naglašavajući da je ulje od maslina. A srpski kupac umoči prst, lizne, klimne glavom i kaže: “Dobar ti ovaj zejtin”. Tako reči i značenja putuju i mijenjaju se na putu.
Varate se, ako mislite da je engleski jezik taj s kojim ćete najlakše proći kod konobara ili u buticima. Ruski je iznenađujuće dominantan. Doduše, i broj Rusa na ulicama daleko je veći od broja zapadnih turista. Ako je Alanja zbog dvadesetak hiljada Njemaca koji su se nastanili na ovih stotinjak kilometara obale nekada važila za najnjemačkiji turski grad, njegovo veličanstvo korona presudilo je u korist Rusa.
Vavilonska roba
Uostalom, obala na kojoj je Alanja donosi Turskoj skoro trećinu inostranog prometa nekretnina - tu se naseljava ko ima novca za stan. Otud su gradići poput Mahmutlara, u stvari djelovi Alanje - neka vrsta novobeogradskih blokova na moru, samo bolje urbanistički odnjegovanih.
Dakle, ovde je fensi engleski potpuno beskoristan. Naručite toplu kafu, dobijete hladnu. Naručite gaziranu vodu dobijete običnu. Nema veze. Brzo sam naučio da „elma“ nije samo žensko ime djevojčice iz mog bosanskog djetinjstva već i da na turskom znači - jabuka. Tako ću se, progovorivši turski, uvijek domoći mog omiljenog čaja. A počeo sam da obnavljam i moj zarđali ruski.
Turska mediteranska obala je jedini dio Sredozemlja na kojem vam učenje ruskog u jugoslovenskim provincijskim školama postaje velika prednost u odnosu na sve štrebere iz odeljenja u kojima su učili engleski ili njemački. Mediteranski Turci su dobri trgovci, pa se ponuda prilagođava potražnji. U trafikama na kojima svjetluca reklama “alkohol” mogu se nabaviti flaše od šest litara votke. Od Andaluzije preko Sicilije do jonske obale, takva pakovanja još nigdje nisam vidio.
Od Kleopatrine plaže do Sulejmanove džamije
Alanja i utvrđenje iznad nje su prije više od dva milenijuma bili poklon Marka Antonija gospodarici Egipta i ljubavnici Kleopatri. Prema lokalnoj legendi, koja se ne može dokazati, ali ju je teško i opovrgnuti, Kleopatra i Marko Antonije su se na jednom od svojih putovanja zaustavili baš tu, na plaži, u idiličnom zalivu, da bi plivali. Svaki grad ima priče u koje vjeruje, Alanja, sudeći po tome da je svoju najljepšu plažu nazvala po nesrećnoj Kleopatri, vjeruje u sliku dvoje ljubavnika koji plivaju kroz zelenomodre talase - kao apsulutni gospodari istočnog Sredozemlja.
Na prilazu plaži Kleopatrin spomenik podsjeća na činjenicu da fikcija u koju ljudi vjeruju ima moć da se materijalizuje. A za mene će njih dvoje uvijek imati lica Elizabet Tejlor i Ričarda Bartona iz filma Kleopatra, snimljenog prije 57 godina.
Sa ove plaže žičarom se može popeti u podnožje tvrđave. Za sunčanih dana, a njih je ovdje u godini zaista mnogo, iz kabine žičare koja se penje uz litice, čovjek pogledom obuhvati cijelu plažu uz koju se slegla polovina grada - druga polovina je na drugoj strani gromade zabijene u vodu. Lijevo je beskrajno more koje se spaja sa beskrajnim nebom. I ljudi na plaži koji se smanjuju na veličinu mrava.
A gore, dobro uređenom stazom, penjete se u tvrđavu. Jedan kafe nudi pogled na obje polovine Alanje. Kroz čemprese i kaktuse, drvo nara i palme bjelasa ćutljivi stari kamen i svjetluca more. Hladan čaj i tišina.
Nešto dalje, kamena džamija koju je seldžučki sultan podigao poslije svoje pobjede i osvajanja Alanje u XIII vijeku, a obnovio je Sulejman Veličanstveni u XVI veku, pa se tako i zove - Sulejmanija. Mir u njenom dvorištu remeti grupa ruskih turista. Jedna punačka dama uzima nanule koje su poređane kod ulaza, uvuče svoje patike u njih da bi pozirala svom dragom. Kada je grupa otišla iz dvorišta, nasred njega su ostale nanule, kao svjedočanstva turističke bahatosti i nemara.
Čarolije orijentalne pijace
Petkom se seljaci iz planinske okoline i priobalja sjate u Alanju da ponude to što imaju - sočno grožđe, nevjerovatno dobar sir koji je tačno na sredini između mocarele i kačkavalja, paradajz rasnog ukusa, kao šljive krupne bamije, masline svih vrsta, začine, čajeve... Sve to je jeftinije čak i u odnosu na dobre pijace juga Srbije.
Međutim, u Alanji će malo ko poželjeti da kuva. Na stotine restorančića nude odličnu tursku hranu. U jednom od njih sam pojeo čudesnu jagnjeću čorbu, u drugom roštiljsko ćufte, u trećem ražnjiće od jagnjeće džigerice.
Prije nego što čovjek nasumice sjedne u neki lokal, ipak je poželjno da se raspita na internetu kako su ga gosti prije njega vrednovali. Postoje gazde gulikože, kao što je vlasnik hotelskog bara na Kleopatrinoj plaži koji je za turski čaj i kafu uzeo pedesetak lira. Postoje i pošteni, srdačni ugostitelji kod kojih ćete za istu sumu dobiti cijeli ručak, a čaj besplatno - takav je Ozdat kebab. Odlična turska vina nisu jeftina, ali je nesumnjivo da je grožđe od kojeg su napravljena popilo više sunca nego što je to slučaj u mnogim drugim vinogradima. U restoranima kao što su Odžakbaši - u prevodu kamin - ili Čade što znači ulica, ta vina dosežu sam vrh.
Naravno, ne treba zaboraviti istočnjačke poslastice. Topljena alva sa tucanim orasima samo je jedno od čuda Alanje. Grad je blagosloven velikom tradicijom primorske i konteinentalne kuhinje nekoliko carstava. Ali i samosvjesnim kreacijama, otvorenošću prema svijetu. Efezovo nefiltrirano pivo Bomonti ili zanatska piva iz Pivnice Crvena kula začudiće vas svjetskim nivoom.
Istorija Gavranovog gnijezda
Ovaj lučki grad je bio dio drevne Pamfilije, oblasti između planine Taura i Sredozemlja. Tu oblast su docnije podveli pod naziv susjedne Kilikije. Stari Grci su grad nazvali Korakesion - gavranovo gnijezdo. Dva kilometra duga gromada koja se zabija u more i dijeli današnju luku i Gradsku plažu od Kleopatrine plaže oduvijek je bila jedna od strateški najvažnijih tačaka Mediterana.
Ne treba nabrajati sva carstva koja su na tvrđavi iznad grada isticala zastave - to bi bio zamoran i jalov posao. Najinteresantnija epizoda gradske istorije svakako je period kada je grad bio glavna baza Kilikijskih gusara. Carstva na istoku su se raspadala, Rim je uništio Kartaginu kao glavnu pomorsku silu Mediterana, a onda se okrenuo sopstvenim građanskim ratovima. Na desetine hiljada ratnika bez posla, odbjeglih robova, kiparskih seljaka koji su ostali bez zemlje i gorštaka iz planinskog zaleđa s vremenom su stvorili najveću gusarsku flotu Sredozemlja, od koje je drhtao i moćni Rim.
Ostalo je zabilježeno da su gusari oteli i Cezara prije nego što je postao prvi čovjek Rima. Za njega je plaćen otkup, ali Cezar gusarima nije zamjerio što su ga oteli već to što su tražili premalu otkupninu. Kada su ga oslobodili, on je pokrenuo rimsku flotu i one koje je uhvatio - razapeo je na krst.
U vjekovima koji slijede smjenjuju se gospodari - od Vizantije, Arapa, Jermenskog carstva do trenutka kada je nova sila u Maloj Aziji - Seldžuci - poslije pobjede nad Vizantijom poželjela da u Alanji izgradi svoju flotu. Sultan Kajkubad I je osvojio tada jermensko uporište, i u njemu pokrenuo brodogradilište, obnovivši i ojačavši tvrđavu. Za ove zasluge današnji Turci su mu podigli spomenik na skveru koji je ulicom direktno povezan sa trgom na kojem je spomenik Ataturku.
Uostalom, od tog XIII vijeka se grad zvao Alaije - jer se sultan zvao Ala-Edin, pa je gradu utisnuo i svoje ime. Sve do 1933. kada je Ataturk, kažu zbog greške u jednom telegramu, preimenovao grad u Alanja.
Alanja na mačijim šapama
Kada je noć punog mjeseca, a utihne ezan sa neke od obližnjih džamija, najljepše je sjesti na klupu kod Crvene kule, slušati šta šapuću talasi, gledati u sultanovo brodogradilište i mahalu koja se od mora penje prema tvrđavi. Uvijek je tu poneki momak sa gitarom koji sjetno pevuši turske balade. Subotom se sa terasa obližnjih lučkih restorana muški i ženski pjevači takmiče u sladostrasnom opjevavanju ljubavnog bola.
Noge će vam prije ili kasnije ovlaš dotaći krzno. Mačke su posvuda, a pasa gotovo da nema. Čak i na plaži, dok se sunce, prije nego što potone u more, kupa u staklenoj šoljici čaja, odnekud će vas mirno i prodorno posmatrati zelene mačije oči. Možda je to odjek statusa svetosti koje su mačke imale u drevnom Egiptu, čija moć je ponekad uključivala i ove obale. Mačke imaju uređena hranilišta, ne boje se ljudi - nemaju loša iskustva. Probirljive su u hrani. Odbiće s prezirom jaja i piletinu, ali ribu neće.
Iz ovog grada ću otići sa mišlju - ako bi bilo tačno učenje o beskonačnom krugu ponovnih rođenja, onda bi najveća nagrada bila da se ponovo rodite kao mačka u Alanji.
Bonus video:
