Amerika ulazi u finiš predsjedničke kampanje 2020, tema spoljne politike nije mnogo zastupljena, pa se borba između predsjednika Donalda Trampa i Džoa Bajdena vodi oko unutrašnjopolitičkih problema.
Kako god, istoričari će u budućnosti postavljati drugo pitanje: da li Trampov mandat predstavlja prekretnicu koja je izmijenila ulogu SAD u svijetu ili je to tek nevažna istorijska nezgoda? U ovoj fazi odgovor je neizvjestan zato što ne znamo hoće li Tramp uspjeti da obnovi mandat. U knjizi “Da li je moral važan” objavio sam rejting 14 predsjednika SAD, počev od 1945. godine, gdje je Tramp, u statusu “mandat nije okončan”, za sada među 25 procenata predsjednika u donjem dijelu tabele.
Predsjednici iz prve četvrtine te tabele, na primjer Franklin Ruzvelt, shvatali su da je politika izolacionizma, koju su SAD vodile 1930-ih godina, pogrešna, pa je nakon 1945. uspostavljen liberalni međunarodni poredak. Prekretnicu predstavljaju poslijeratne odluke Harija Trumana koje su dovele stvaranja čvrstih saveza koji postoje i danas.
Amerika je puno uložila u Maršalov plan 1948, stvorila NATO 1949. i predvodila koaliciju Ujedinjenih nacija koja se borila u Koreji 1950. godine. SAD su 1960. pod rukovodstvom Dvajta Ajzenhauera potpisale novi bezbjednosni sporazum s Japanom.
U narednim godinama Amerikanci su prolazili i kroz jake razlike i podjele - između njih samih i sa drugim državama - povodom intervencija u zemljama u razvoju, dijelom u Vijetnamu i Iraku.
Ali, liberalni institucionalni poredak imao je i dalje široku podršku sve do izbora 2016. godine kada je Tramp postao prvi kandidat velike partije koju je počeo da kritikuje. On je takođe bio skeptičan i prema stranim intervencijama: iako je povećao budžet za odbranu, relativno je rijetko koristio silu.
Trampov antiintervencionizam je donekle popularan, ali njegova uska, isključivo poslovna definicija američkih interesa, a takođe i skeptičnost prema savezima i multilateralnim institucijama, nisu u skladu sa mišljenjem većine. Od 1974. godine čikaški Savjet za globalnu politiku redovno pita javnost: treba li Amerika da igra aktivnu ulogu ili treba da stoji po strani kada je riječ o svjetskim pitanjima. Otprilike trećina američkog društva bila je izolacionistička, a maksimalni nivo od 41% dostignut je 2014. godine. Ipak, suprotno opšteprihvaćenom mišljenju, 64% Amerikanaca podržava aktivno učešće u međunarodnim poslovima do izborne 2016, a taj je broj porastao na 70% tokom 2018.
Izbor Trampa i njegova populistička privlačnost objašnjavani su ekonomskim teškoćama koje su se pojačale nakon Velike recesije iz 2008, ali još i više promjenama u kulturi, vezanim za rasno pitanje, ulogu žena i rodnu ravnopravnost, koje su polarizovale društvo.
Iako 2016. Tramp nije dobio većinu glasova birača, on je uspješno povezao ogorčenost bijelaca zbog sve veće vidljivosti i uticaja rasnih i etničkih manjina, s jedne strane, i spoljnu politiku s druge strane: krivicu za ekonomsku nesigurnost i stagnaciju zarada svalio je na loše trgovinske sporazume i imigraciju. Ipak, predsjednik Tramp, kako kaže njegov bivši savjetnik Džon Bolton, nema nikakvu posebnu strategiju, a njegovu spoljnu politiku, u prvom redu, određuju unutrašnjopolitički i lični interesi.
Trenutak prije nego što je Tramp stupio na dužnost, Martin Volf iz The Financial Timesa nazvao je “krajem ekonomskog perioda - globalizacije pod rukovodstvom Zapada - tako i geopolitičkog perioda, ‘trenutka unipolarnosti’, nakon završetka Hladnog rata, kada su svjetskim poretkom rukovodile SAD”. Ako je to tako, onda Tramp može postati prekretnica u američkoj i svjetskoj istoriji, posebno ako bude ponovo izabran. On privlači birače govoreći o unutrašnjopolitičkim temama, ali njegov uticaj na svjetsku politiku može se ispostaviti kao zaista transformišući.
Današnje debate o Trampu pokreću staro pitanje: jesu li važni istorijski događaji rezultat odluka političkih lidera ili su ta dešavanja rezultat djelovanja socio-ekonomskih sila koje su van bilo čije kontrole? Ponekad istorija izgleda kao nabujala rijeka, čiji tok zavisi od količine padavina i topografije, a lideri država izgledaju kao mravi koji se hvataju za plutajuće deblo. Ipak, po mom mišljenju, oni više liče na sportiste koji plove po planisnkim rijekama: pokušavaju da upravljaju, izbjegavaju stijene, nekad se prevrnu, a nekad uspješno dođu do željene tačke.
Ruzvelt, na primjer, nije mogao da uđe u II svjetski rat sve do japanskog napada na Perl Harbur, ali su njegova moralna definicija prijetnje koju predstavlja Hitler i njegove pripreme za suočavanje s tom prijetnjom na kraju bile presudne. Nakon II svjetskog rata američka reakcija na sovjetske ambicije mogla je biti potpuno drugačija da Truman, a ne Herni Volas (koji se na izborima 1944. već nije bio kandidat za Ruzveltovog potpredsjednika) nije postao predsjednik. Nakon izbora 1952. administracija izolacioniste Roberta Tafta ili mandat samouvjerenog Daglasa Makartura mogli su da zasmetaju relativno glatkoj konsolidaciji Trumanove strategije uzdržavanja koju je vodio Ajzenhauer.
Džon Kenedi odigrao je odlučujuću ulogu u sprečavanju nuklearnog rata tokom Karipske krize, a zatim potpisavši sporazum o kontroli nuklearnog oružja. Ipak i on i Džonson uveli su zemlju u blato nepotrebnog fijaska Vijetnamskog rata. U posljednjim decenijama vijeka ekonomske snage su izazvale slabljenje SSSR-a, a postupci Mihaila Gorbačova ubrzali su raspad sovjetskog bloka. Ipak, Reganovo jačanje odbrane i diplomatska umješnost, a takođe i vještina Džordža Buša starijeg da upravlja krizama odigrali su značajnu ulogu u mirnom okončanju Hladnog rata, kada je i ujedinjena Njemačka ušla u NATO.
Drugim riječima, lideri i njihove vještine imaju veliki značaj, što znači da ni Trampa ne treba olako otpisati.
Od njegovih tvitova važnije je to što slabi institucije, saveze i američku meku moć, koja, kako ankete pokazuju, opada nakon 2016.
Makijavelističke i organizacione vještine izuzetno su važne za uspješne predsjednike SAD, ali ništa manje nije važna ni emocionalna inteligencija koja doprinosi razumijevanju sopstvenih jakih i slabih strana, konteksta, a takođe i povećanju samokontrole. Ništa od svega toga Tramp nema. Njegov nasljednik - pojavio se on 2021 ili 2025 - suočiće se sa izmijenjenim svijetom, a uzroci tih promjena dijelom su vezani za karakteristike Trampove ličnosti i politike. Koliko će te promjene biti velike zavisi od toga hoće li Tramp biti predsjednik jedan ili dva mandata. Nakon 3. novembra znaćemo gdje se nalazimo - na istorijskoj prekretnici ili na kraju istorijske nezgode.
Autor je profesor na Harvardu
Copyright: Project Syndicate, 2020.
Bonus video:
