Nećemo podnijeti ostavke, kategoričan je bio odlazeći menadžment TV Jusovača. Glumeći gordost u pokušaju, kao da je pravo javnosti da zna doveo do standarda Bi-Bi-Sija.
Džaba, između redova onog malog drčnog saopštenja ipak se čita samo veliki strah najvećih poslušnika depeesa u trodecenijskom mandatu. Džaba im i lukrativni uzleti, iskustvo kaže da se pretjerivanje u sluganstvu uglavnom završava - metlom.
Bilo je te beskrajne poslušnosti RTCG-a u ogromnoj količini i početkom devedesetih, ali tada su se među urednicima ipak mogli naći i neki koji su iskreno vjerovali da Jugoslavija još postoji.
Nije se, poslije partijskog rascjepa 97/98, ni nova ekipa proslavila borbom za profesiju, ali može joj se nekako progledati kroz prste jer nije jedina koja je nasjela na podvalu o izboru između dva zla.
Ipak, od osnivanja RTCG-a do danas nijednoj upravi osim ovoj nije pošlo za rukom da dostigne tako visok nivo javnog prezira prema javnosti koja prati njene programe. I još viši prema onoj koja ih ne prati ali ipak mora da ih - plaća.
Ne samo da ni Savjet ni uredništvo ne iskazuju ni najmanje poštovanja prema odluci te javnosti, koja je donešena i objavljena 30. avgusta, nego još dovode goste da se iz televizora i toj javnosti i predstavnicima koje je izabrala - sprdaju u lice.
***
Ne dirajte moje igračke - upozorio je dolazećeg mandara preko TV Jusovača odlazeći direktor Kliničkog centra. Neposredno prije nego što je i sam upozoren kako bi bilo humano da što prije napušti igralište.
Ničim izazvan, pokazao je iznenađujuću drčnost direktor najveće bolnice koji javno - a bojim se ni tajno - zbog sunovrata zdravstvenog sistema nikad nije zucnuo ni ministru zdravlja, kamoli premijeru.
- Povodom najave mandatara gospodina Krivokapića da će u fokusu medicinskih njihovih ciljeva biti infektivna klinika želim naravno da još jednom objasnim situaciju dakle da su kompletna finansijska sredstva, projekat obezbijeđen za tu kliniku i da očekujemo uskoro raspisivanje tenderske dokumentacije - kazao je Jevto Eraković i upozorio buduću vlast da se okrene nekim svojim novim projektima.
Čemu ovo obilježavanje teritorije na koju novi premijer ne bi trebalo da zalazi - nije objasnio.
Pa što ako je obezbijeđen projekat, kakve to veze ima sa bilo čijim mandatom? Ukoliko direktor nije sklon iluzijama da će na čelu KC-a ostati sve dok se na kliniku ne stavi bravarija...
***
"Kompletna finansijska sredstva" bolje da nije pominjao. Zato što su jednom već u kompletu nestala iz buždeta. Objasnio je to, istina zbrda-zdola, odlazeći premijer još u maju.
Dobro, nije ni on baš detaljisao gdje je završio novac iz državne kase namijenjen infektivnoj klinici, ali jeste makar javno priznao da će nova zgrada biti sagrađena od - donacija za borbu protiv korone?!
Nimalo, međutim, nije dobro - naprotiv, veoma je nečasno - tako pečatno prevariti donatore. I njihov novac trošiti mimo namjene za koju je javno tražen i javno poklonjen.
Nije to ni prva ni jedina višemilionska prevara depeesa, ali makar jeste posljednja. Može biti da će i na njene izvođače tužioci blagonaklono gledati, korona ipak ima veze sa infektivnom klinikom. Što se ne bi moglo reći za Telekom i auto-put. Valjda se zato evo 15 godina ne može naći trag onih 114 miliona koje su u Crnu Goru stigle iz Mađarske.
Jesu li bar ovih sedam-osam miliona proljećnih donacija na svom mjestu, saznaćemo nakon dolaska novog ministra finansija. Neće direktor Kliničkog centra tada moći da spriječi ni njega ni premijera da u "fokus ciljeva", ne samo medicinskih nego i finansijskih, stave i infektivnu i neuropsihijatrijsku i sve druge klinike iz projekata depeesa. Ali i sve ostale nemedicinske projekte bivše vlasti.
Naročito one koji su već realizovani...
***
Prezir tzv. javnog servisa prema javnosti dobio je neobične razmjere učestalim pozivanjem gostiju iz regiona da crnogorskim gledaocima drže kurseve o političkoj situaciji u Crnoj Gori. Koja zaista oskudijeva u svemu, ali u političkim analitičarima sigurno ne.
Evo mjesec pokušavam da iz sjećanja izbrišem gostovanje prof. dr iz BiH i njegovo tumačenje izbornih rezultata. Svu noć mi se priviđala neka naša zlosrećna Suada na Blažovom mostu i stari svat obliven krvlju u starovaroškoj čaršiji.
Tek što za profesora - kojem zaboravih ime - nekako nađoh malo razumijevanja, uglavnom zbog toga što ga za Crnu Goru vežu tazbinski odnosi, kad evo još jednog zeta. Vuka Draškovića iz Srbije. I to ne opozicione, nego iz Srbije Aleksandra Vučića.
Upravo one Srbije nad kojom stražari TV Jusovača svake noći bar po dva-tri puta treniraju pljuvanje udalj. Baš kao što je to nekad davno radila TV Bastilja nad crnogorskim suverenistima, a kralj trgova pokušavao da sruši tu medijsku tvrđavu, ne zbog Crne Gore naravno.
Neće biti da samo uredništvo naše nacionalne televizije ne zna ono što zna cijeli region. Da Vuk Drašković odavno nije žrtva režima, nego njegov simpatizer.
Zato nikako ne propušta nijednu godišnjicu Devetog marta, niti bilo koju priliku u međuvremenu, a da ne kaže kako podržava "Aleksandra Vučića zbog proevropske politike", da s njim "često razgovara" i da ga uvijek podsjeća kako "treba da presiječe kao De Gol"...
***
Je li ga podsjetio i na to da je "srpski svet iluzija koja nikad neće i ne može zaživeti" ili je ta poruka trebalo da posluži samo za otplatu dospjelih anuiteta odlazećem crnogorskom režimu i za dodvoravanje onom dijelu javnosti koji se još uzda u staru vlast - ostalo je nejasno do kraja emisije.
- Ta ideja je falsifikat - objasnio je Drašković ono što Crnoj Gori nije neophodno objašnjavati.
Dobro, normalno je da loše kopije originalnog projekta najbolje prepoznaju njegovi kreatori. Nije, međutim, normalno o sebi govoriti u trećem licu.
A nije baš ni moralno ravnati učinak podmlađenih pristalica memorandumske Srbije i onih starih, čija je perjanica bio i Vuk Drašković, svakako ne samo zbog krštenice.
Posebno neprikladno to zvuči u Crnoj Gori, koja je preskupo platila svoju zaluđenost idejama tuđih perjanica...
- Samo neki ludak može krenuti u avanturu da to ostvari - nije Drašković propuštao nijednu priliku da o projektima ujedinjenja vaskolikog srpstva govori u trećem licu.
Iako bi prvo lice jednine, koje ga je proslavilo na početku književne karijere, bilo jedino odgovarajuće i za kraj političke. Za koju još samo on i uredništvo TVCG ne znaju da je neslavno završena...
I zapečaćena kolaboracijom sa režimom Aleksandra Vučića, nakon što su mu neke ranije oproštene.
***
Od kakve je uopšte važnosti da crnogorska javnost sazna što o nama misli Vuk Drašković prije nego što čuje desetine i stotine domaćih političara...
To što mu je dio te javnosti davno oprostio neslavni ulazak u politiku, ne znači da je sve zaboravljeno.
- Ko u ruku uzme drugi barjak osim srpskoga ostaće i bez barjaka i bez ruke - žestok je Drašković bio uoči rata.
Nepune dvije godine kasnije, kad je i sam postao žrtva Slobodana Miloševića, na velikom mitingu LSCG-a javno su ga branili upravo oni koji su bili prvi na redu za kidanje ruku zbog barjaka. I to usred Cetinja, u kojem se vjekovima čuvaju upravo ti barjaci bez kojih je naumio da nas ostavi.
Tek nekoliko godina kasnije, Vuk Drašković izvinio se svima zbog te poruke. I svih drugih koje je izrekao u nacionalističkom zanosu, a nije ih bilo malo.
- Bio sam u velikoj zabludi - pravdao se često i uglavnom mu je to opravdanje prihvatano.
Upravo zbog toga, začuđujuća je tolika mržnja prema zakašnjelim sljedbenicima njegovih ideja u Crnoj Gori. Koji svoj barjak nose bez namjere da nekoga drugoga ostave bez barjaka, a kamoli ruke...
Od TV Jusovača ne može me začuditi više ništa. Znam da će, do posljednje pare, biti posljednja linija odbrane režima koji nikako da se upokoji. Uprkos tome što je njegovo mukotrpno obaranje trajalo skoro trideset godina.
Na respiratorima ga, nažalost, ne održava samo tzv. javni servis. Zdušno mu kiseonik doturaju i najbučniji pobjednici avgustovskih izbora.
Zato što i dalje neće ili ne mogu da razumiju kako uzroci propasti Crne Gore sežu do 1991, kad su mnogi ostali i bez barjaka i ruku i bez glava. A ne samo do 2006, kad su neki alkapone i donćićo riješili da ne plaćaju porez...
P. S. Ova kolumna trebalo je da bude posvećena najboljoj emisiji protekle sedmice, toliko potresnoj da su mi bukvalno falile riječi. Ne samo da opišem ono što je na RTS-u rečeno o Pavlu Bulatoviću i njegovom ubistvu, nego i sve drugo o čemu 20 godina ćute i RTCG i država Crna Gora. A prećutale su, uz ostalo, i pismo koje je u Beograd prije ubistva poslao tadašnji predsjednik Vlade Filip Vujanović. Ali, o tom zastiđu i od pisma i od premijera - neki drugi put...
Bonus video:
