Liju kiše po Cetinju; jesenje, oktobarske. I Njegoš je zazirao od njih, sklanjajući se katkad u sunčanu Boku.
Klapusaju cetinjske oriđinalke, Joke Bočica i Velika Ševrolet. Branko Ludi zavapi: „Kume, daj mi deset dinara!“ Kad dobije pare, veselo poskoči i klikne: „Oca mi jebi ako nijesi luđi od mene!“
Ulicom Njegoševom, slute se, „Kari Šabanovi“... Sjećanje me lakom tugom ovi:/ - veče slazi i miriše lipa./ Kroz sumrak se čuje kolska škripa,/ - s puta idu kari Šabanovi... Pjeva Cetinjanin Leso Ivanović, „poeta strogo njegovane lirske čistote“.
Po ogoljelim granama brojnih lipa, skakuću carići, ptičice manje od vrapca, česta meta dječaka praćkaša, („Ubio sam carića na lipu Spasića“).
I: sjećanje na Pavla Đonovića, pisca, boema, profesora književnosti, Cetinjanina, vazda punog duha, smijeha i raspoloženja... Preminuo jedan siromah, grad ga ožali, isprati do groblja i tu, po običaju, poče govor - priča Pavle Đonović. - Govornik se dugo mučio kako da počne i što da kaže, jer za pokojnika se znalo da je samo siromah i poštenjačina. Nastade mrtva tišina, a govornik poče: - Moj dobri Pero, ti si se rodio u bijedi i siromaštini ka tić na granu!
Ovo poređenje s tićom mu se odjednom dopade i cio dalji govor produži u tom smislu: - I tako si, moj dobri Pero, i rastao u bijedi i siromaštini, bez iđe ičega ka tić na granu. Tako si dočeka starost, časno i pošteno, ali u bijedi i siromaštini ka tić na granu... I na kraju evo, bez glasa umrije, ka tić na granu!
Slušajući ovo, jedan od prisutnih upita Vida Partelija:
- Fala Bogu, Vido, od čega umrije ovaj Pero?
- Biće ga ubio neko iz praćke - mirno odgovori Vido...
Reče s pravom Ratko Đurović: „Valjalo bi crnogorsku anegdotu proglasiti za vrijednost nulte kategorije u domenu umjetnosti riječi“.
A preko puta parka „13. jul“, đe počinje Donje Polje, kuća slikara Gojka Berkuljana i supruge mu Zage, vrsne novinarke. Slike, slike... Miris lanenog ulja i terpentina...
- Ne volim nekakve današnje isfabrikovane „izme“ koje lansiraju izvjesni likovni kvazistručnjaci, jer tako nešto postojalo je i prije pedeset godina - kaže slikar. - Brzo prošlo, a još brže se zaboravilo. Moje slikarstvo, dakle, oslanja se na moj lični likovni izraz koji sam godinama njegovao i čistio od svega što sam postupno osjećao da mu smeta...
Gojko Berkuljan rođen je u Nikšiću 1923. Otac mu se doselio na Cetinje prije Drugog svjetskog rata i u crnogorskoj prijestonici otvorio stolarsku radionicu. Gojko pripada onoj generaciji crnogorskih likovnih umjetnika koji su učili slikarstvo u čuvenoj Srednjoj umjetničkoj školi na Cetinju i Herceg Novom. Radoznao za nove kontraste i koloritne skladove, Gojko Berkuljan, kako je zapazila istoričarka umjetnosti Olga Perović, od vedrih kompozicija čunova na Skadarskom jezeru, od upečatljivih likova, prelazi na kolorističke varijacije motiva zemlje, neba i oblaka...
- Ne želim da se ponavljam i da robujem nekom serijskom maniru, neću da gudim jednu te istu pjesmu čitavog života - veli Berkuljan. - Radoznao sam i to me tjera da istražujem i uvijek u moje slikarstvo unosim po neku novinu, ali sam vrlo oprezan da, radeći tako, ne narušim likovni kvalitet. Upravo, sve moje slikarske preokupacije vezane su za tlo na kojemu godinama bitišem. Sve što me okružuje ne posmatram statično, vječito mi pred očima vibriraju promjene, njih apsorbujem i transponujem, na način koji odgovara mojim slikarskim shvatanjima...
Kada smo razgovarali, Berkuljan se nalazio u fazi priprema samostalne izložbe povodom dvadesetogodišnjice njegovog rada.
- Ovom prilikom pogotovo neću da žurim jer smatram da za dvadesetogodišnjicu moga likovnog rada treba najserioznije da nastupim - kaže Gojko. - Vezano za taj jubilej koji ne pripada samo meni nego cijeloj jednoj generaciji likovnih umjetnika školovanoj u Crnoj Gori, želio bih da se i zajednički pojavimo pred publiku preko jedne posebne izložbe.
Na zidu samuje „Udovica“, jedno od Berkuljanovih vrhunskih ostvarenja, klasično djelo savremene crnogorske likovne umjetnosti. „Udovica“ je, ističe istoričar umjetnosti Milan Coko Marović, materijalizovani simbol oblika i formi, humani odnos prema ženi-majci, čovjeku i ratniku i svemu onome što u ovim prostorima u prošlom i sadašnjem vremenu ona i jeste...
Upamćeni su i sjajni Berkuljanovi scenografski radovi u pozorištu „Zetski dom“.
U želji da doprinese oživljavanju i unapređenju likovnog života u Crnoj Gori, Gojko Berkuljan je inicirao pokretanje čuvenog Crnogorskog likovnog salona „13. novembar“, na Dan oslobođenja Cetinja. Bio je i prvi upravnik ove kultne manifestacije.
- Salon „13. novembar“ prerastao je u veoma ozbiljnu likovnu manifestaciju koja u posljednje vrijeme okuplja veći broj stvaralaca od ustaljene godišnje izložbe Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore - kazivao mi je Gojko Berkuljan. - Uložen je veliki, da se razumijemo, samo volonterski trud nas nekoliko entuzijasta da se to postigne. Nijesmo se libili da idemo u „prošnju“ za pare kojima se vršio otkup radova i od kojih su davane brojne nagrade. Traje to tako od početka. Smatram, međutim, da danas, baš zbog afirmacije koju je postigao Salon „13. novembar“, nema smisla da se i dalje najveći dio sredstava za njegov opstanak obezbjeđuje na stari način. Drugim riječima, kad neko radi, valja mu i pomoći. Mislim upravo na to da treba osigurati stalne izvore finansiranja ove institucije koja iz godine u godinu bilježi očigledan uspon...
Liju kiše cetinjske.
I: opet Leso... Zalud uho sad zvukove lovi,/ zalud oko daljinama pipa:/ davno više ne čuje se škripa/ niti idu kari Šabanovi.
Bonus video:
