Ne odustajemo

Politički projekat žena u Crnoj Gori je jednakost sa muškarcima u svakom smislu te riječi. Dvadeset posljednjih godina dosta je napora i muke ulagano ne bi li se na političku agendu našla tema žene. DPS je glumatao na državnom nivou proces emancipacije u kojem žene imaju trećerazrednu ulogu - mamac za ubjeđivanje stranaca u tzv. promjene, šargarepu pred domaćom javnošću kako su žene važne. Od početnih koraka namjera da se postigne promjena za žene u CG postaje indikator da tog razvoja i promjene zapravo nema, ali da je dobro za razmjenu kada postane gusto i kada se želi dobiti ocjena da se napreduje u procesu transformacije sistema.

De facto i de jure, za žene je urađeno minimalno dok je društveno politički kontekst u kontinuitetu građen ne bi li porazio svaki napor kojeg su žene koje su ušle u koštac sa njim postigle. Na mali korak nagovještaja da se želi iskoračiti iz zadanog, sistem je uzvraćao vraćanjem na patrijarhalni kod braneći se nepisanim stereotipima i predrasudama, ne propuštajući da porazi krhki osvješćujući diskurs kojeg su žene udruženo pokušavale da izvedu na vidjelo. Ako nije jasno - govorim o trudu i zalaganju malog broja žena da se o ženama i njihovoj poziciji progovori javno sa svih mjesta kao i valorizaciji u društvenoj ravno tog nasljeđa koje su žene s mukom gradile. Mora se reći da su bile i ostale snaga koja se najduže i najupornije uz različite napore borila ne bi li se stvarnost za njih mjenjala. Bez istinskog saveznika, bez prepoznavanja u široj ravni upravo tog napora koji je neophodan sastojak za bilo koju vrstu promjene. Gradeći tako svakodnevno i trpeći uzvraćanje udaraca koji su taj napor rušili, stalno smo se vraćale na početak - pokušaj da se uvaži i valorizuje integriše doprinos borbe žena u ono što je bila borba svih ovih godina.

Provokacija da ovaj za tekst je veliki broj analiza u kojima su se razni autori/ke bavili uzrocima smjene režima i narasle obećavajuće energije da se krene na neki nov način. Ali, da krenem od generalnog zaključka. Veći broj tekstova meni bliskih po mišljenju iz regiona, našu promjenu vlasti tumače prenebregnuvši da mi koji živimo ovdje poznajemo prilike i posljedice, a i kako se to odražava na naš život u pretpolitičkoj zajednici. Pretendovati da znaš prilike negdje drugo ne znači da ih i poznaješ onakvim kakve one jesu. Izgleda da je nekom drugom lakše misliti da Crna Gora treba da ostane diktartura i narednih trideset godina, jer su ih naši sada već bivši vlastodršci ubjedili da nam ovdje sve miriše na evropsko. Međunarodne birokrate su dodale šlag na tortu - šampioni demokratije, za one koji su učestvovali u balkanskoj krčmi i krčmili jedan po jedan dio proizvodeći poraze koji su pojeli našu ljudskost. Nekadašnja, a i sadašnja vlast, boluje od devedesetih. Pomenuću banalnost nacionalizma koji se vidi na našim ulicama na kojima osviću zastave druge države, parole i murali koji uznemiravaju one koji nisu dominantan broj u pojedinim sredinama iako iz usta većine političara sadašnje vlasti samo kroz riječi dolazi neka vrsta umirivanja i negiranja. Ne treba potcijeniti nacionalistički diskurs, ne treba ga ni negirati, niti minimizirati. Trideset godina vlast je profitirala, trideset godina nacionalizimi su bili jedina poruka i sadržaj kroz sve kanale prema mladim ljudima u CG, a malo je bilo mjesta za diskusiju, kritičko promišljanje i znanje, te je zato mogućnosti da se minimalno osvijestimo svedena na ništa. Suočavanje sa sopstvenim nacionalizmom i preuzimanje odgovornost za njega su nepoznati procesi u sadašnjim okolnostima. Rečeno modernim kovid riječnikom - radi se o asimptomatskom bolesniku koji ne zna da je bolestan i influentan po druge. Sada imamo kolone mladih koji su stali iza svojih zastava iako bi jedina zastava za sve nas bila bolji život, u kojem bi empatija i tolerancija mogle da nam pomognu da izađemo iz noći u kojoj smo a koja može biti još crnja.

Vraćam se na početak, kakve to veze ima sa ženama? Prvu luč, ne bi li se pogledalo sebi u lice i otpočelo sa preispitivanjem upalile su građanke koje su bile protiv rata devedesetih! Bila je to nejaka ali značajna za ženski život odluka - biti alternativa svim dominantnim diskursima. Upornost zagovaranja mira u strašnom vremenu bila je opasna, ponekad beznadežna, zamorna, izopštena i na kraju prećutana. Žene i zajednica su izgubile. Do danas nema naučne i političke valorizacije inicijative žena i njihovog uključivanja u pitanja od značaja za zajednicu. Druga, stepenica su bile žene koje su počele da iznose razne vidove patologije društva koje je bilo spremano za rat, ratnu zajednicu, i postratnu svakodnevicu. Kroz sve ove faze provlačilo se nasilje nad ženama koje oduvijek ne samo da, malo je reći, usporava napredak društva već i pogubno utiče na njegov vitalni dio. Nasilje nad ženama je uzrok različitim gubicima mogućnosti na ličnom i kolektivnom planu i dok traje ova zajednica nije mjesto za normalizaciju života.

Treći poziv da se politika mora mijenjati došao je iz radničkog dijela te najveće društvene grupe (žena je u CG 51%), pobuna radnica Lenke, Prvoljetke, Duvanskog kombinata... Ustale su protiv kriminalnih privatizacija njihovih radnih mjesta kojima su obezbjeđivale vlastitu i porodičnu sigurnost. Opet mala grupa, ali uporna u istrajavanju da dobije pravdu, štrajkom glađu ne samo da skrenu pažnju svih nas, već da to bude osnovno sredstvo borbe - zalaganje vlastitog života ne bi li uticala na politiku (kada drugačije nije moguće) koja otvara velika vrata siromaštvu, gubitku dostojanstva, integriteta... Radnice su tada izgubile svoj život, sigurnost svakodnevice za sebe i svoje. Nisu zagovarale samo svoje već su ukazale na nesigurnost svih koliko nas ima, pokazujući anatomiju zločina koji ima za posljedicu njih kao gubitnice tranzicije. Ne samo da su im uzeli egzistenciju, nego su ih imenovali žrtvama i to ne vlastitih kriminalnih radnji već kapitalizma koji ih moderno prepoznaje kao gubitnice tranzicije!

Četvrto, uključuju se u svaki vid otpora (socijalni i građanski protesti kojim je rukovodio MANS) i postaju sastavni dio opšte borbe protiv političkog profiterstva DPS-a. Nastavljaju u kontinuitetu otpor protestima majki zbog gubitka Ustavom zagarantovanog prava na naknade (materinstvo dobija svoju cijenu za one koje imaju troje ili više djece), ponovo kao odgovor neodgovornim politikama koji su se preigrali životima 20.000 žena i njihovih poriodica. Njihov protest od 2016. do danas traje i svjedoči o ekonomskom i političkom zločinu koji je izvršen nad životima žena koje su patnji transformisale u akciju kako bi preživjele.

Borba jednog dijela žena iz civilnog društva, državi je oformila kadar i servise za rješavanje nasilja nad ženama. Uzvraćeno im je birokratijom i koptiranjem odlično proizvedenih resursa. Društvena valorizacija izostaje na svim nivoima. Borba onih koje su se osposobile za dugo marširanje ne bi li se zaštitila ženska prava traje. Stara vlast je pokazala koliko i kako se poigrava sa ženama. Nova vlast je na prvom koraku pokazala gotovo istovjetno slijepilo za one koje su bile i jesu uključene u borbu za promjene.

Ovaj kroki (nije dovoljno) o doprinosu žena borbi za promjene je crveno svjetlo novim politikama, ali i analitičarima/kama. Ispustiti iz prostora znanja informacije o kojima je riječ može značiti neinformisanost ali i namjeru, s obzirom na patrijarhalni kontekst koji ženu vidi samo u jednom - da bude u funkciji svima od kuće do javnih poslova. Pokušaj da se istim metodama žene pripitome (poštovane i jako voljene) predstavljaju prevaru.

Nakon 30. avgusta postavlja se važno pitanje: ako su na početku prećutane, ako su izostavljene iz dogovora o zajedničkoj budućnosti, nakon smjene vlasti, što ova promjena donosi ženama CG koje su se u poslednjih trideset godina borile, založile i u većini primjera bile prve u borbi za dostojanstvo i život? Žene su zainteresovane. Žene to govore, žene rade. Ženama je stalo da arbitriraju i to više niko ne može da porekne. Žene traže da se na političku agendu postavi razvoj koji uključuje rješavanje ženskog siromaštva, nezaposlenosti, nasilja, političke participacije... Žene su uložile sve u promjenu protiv podređenosti promjenjivoj, neizvjesnoj, nepoznatoj, skrivajućoj arbitrarnoj volji muškaraca jer su već davno shvatile da neće da budu podčinjene.

Svako ko ovo prenebregava mora biti da je politički ograničen ili zlonamjeran. Tu smo da mu svakodnevno pokažemo da nismo raspoložene da dozvolimo da se nasljeđe iza kojeg stojimo prepušta i anulira tako lako. Ostajemo najglasnije u pokazivanju onog što ne vodi u razvoj za sve nas, a na početnom koraku nova vlast je već napravila grešku. Pođimo svi od toga da su žene više od toga da su samo zainteresovane.