Nekoliko pijanih noći i mamurnih jutara potrajao je špic ovogodišnje zimske turističke sezone na Žabljaku.
S obzirom da oblokavanje u svim, pa i žabljačkim, lokalima zavisi od forme i debljine buđelara i da bi nekoliko pijanki moglo da potraje i mjesec, neophodno je biti precizniji - u vodećem planinskom centru, kako se Žabljak još naziva valjda samo u raznoraznim vladinim agendama, vrhunac sezone trajao je ne više od neđelju dana.
Još preciznije, od 30. decembra do 6. januara. Da nijesam pod uticajem državnih bajki, rekao bih i još koji dan kraće, ali ne treba sitničariti i izazivati optužbe za zluradost.
Pretposlednjeg i pogotovo potonjeg dana lanjske godine, neupućeni ne bi mogli ni da naslute kakva se katastrofa sprema. Grad ukrašen, snijega potaman, gužva na ulici, trešti muzika iz nekoliko kafana, mladež đipa li đipa uz narodnjake ali i urbanije ritmove. Ma, ne može bolje - za željne provoda i vlasnike kafana.
No, opjani se dva-tri puta desetak podgoričkih generacija starijih od, recimo, 16 godina, istrese iz novčanika po nekoliko stotina eura i - pravac kući da čeka Božić. Nije im se čuditi, pare nemaju gdje potrošiti sem u kafani i „Voliju“ koji je zjapio prazan kao da ga je neko u Šavnik prebacio, mamurluk ne liječi lako ni novogodišnja euforija i planinski vazduh, a većini skijanje počinje i završava sa dojč kafom na skijalištu podno Durmitora...
Još je manje čudno što se za glavu hvataju vlasnici kafana, malih hotela, soba i apartmana, razmišljajući kako do kraja đačkog raspusta da namaknu još koji dinar i dočekaju jul, jer je Žabljak pustinja nakon prvog đačkog zvona.
Za „Voli“ ne brinem, čovjek je umio da se snađe, što bi rekao bivši premijer...
Na stranu emocije i to što sa Savinog kuka vidim đedovu staru kuću i očevu vikendicu, Žabljak već godinama nije zimski turistički centar i neće ni biti bez ozbiljnog skijališta. A skijalište, barem evropsko, ne može se ni zamisliti bez odličnih hotela, sa bazenima i saunama... To je Žabljak imao u “Jezerima” prije četiri decenije, ali danas nema…
Ime za destinaciju kakva je zimi Žabljak, strpljivo stvaranu više od dvije decenije, još nije smišljeno, ali se samo nameće - centar za novogodišnje oblokavanje mladih i sanatorijum za nas nešto starije “duševne bolesnike” koji ćemo dolaziti dok smo živi...
No, kada moj prezimenjak - ministar turizma i šefica glasovite Nacionalne turističke organizacije koliko sjutra saopšte kako je zimska sezona rekordna, kako na Žabljaku niko više i ne hoda u crevljama, nego na krpljama i skijama - povjerujte im, jer oni nijesu “bolesnici”.
A “bolesnika”, nepovratno navučenih na Durmitor, nije malo, pa neka i praktično nema gdje da se skija. Kada sam prije četvrt vijeka žičarom stigao ispod Savinog kuka i potom se spustio niz okomiti zid - Vukovu stazu o kojoj sam slušao od starijih koji su se ranije pješke penjali, bio sam ubijeđen da ništa slično nijesam vidio u bivšoj Jugoslaviji.
Uslijedile su ničim izazvane sankcije, prestruktruriranje privrede, potom i privatizacija zbog koje danas ne rade tri od četiri žabljačka hotela, ali i skijalište na Štuocu.
Sve se promijenilo, ostarilo, jedino vlast i Durmitor niko ne pomjeri.
Preživjelo je i skijalište na Savinom kuku, sa dvije i po staze, uključujući i velelepnu Vukovu, do koje se, u špicu sezone, moglo samo pješke.
Nije uređena staza, odgovori momak zaposlen na žičari i prećuta pitanje - šta se čeka, snijeg da okopni?
Od juče je uređena, ali je i dalje dosadno skijati po istom tragu duže od tri dana, pa makar i jedino Durmitor u srcu nosio. O tome svjedoči i ne više od tek nekoliko stotina skijaša tokom novogodišnjeg ludila, dobrim dijelom Žabljačana i “bolesnika” čiji su preci otišli trbuhom za kruhom, ali i kupljeni ski-pasovi štampani za 2015. i 2016. godinu.
Bar 20 puta više skijaša i bordera uživalo je u isto vrijeme na Jahorini i Kopaoniku za koji je Žabljak nekada bio pojam - hvala Vladi, resornom ministarstvu, Investiciono razvojnom fondu, u čijim je rukama skijalište, Nacionalnoj turističkoj organizaciji i naravno svim lokalnim upravama koje se izređaše od uvođenja višestranačja.
Umjesto da ulaže u nove staze, žičare i vještački snijeg i najuri investitore koji kupiše i zakatančiše hotele, država godinama “krpi” neodrživo skijalište, sa kojeg gledaju u nebo da bar u prvoj polovini januara pošalje malo snijega. Pahulje najčešće i stignu, ali nema tog snijega koji može da sakrije ispodprosječnost, enterijer dotrajalih restorana, kontejnere u kojima se rentira ski-oprema i neulaganje.
Ni mećava ne mora da dune da bi prekrila tragove krplji na stazi od Savinog kuka do Crnog jezera - za pet dana nijesam vidio nikoga da tabana preko “poljane”, uprkos tome što je, ako vjerujete Nacionalnoj turističkoj organizaciji, riječ o maltene o epohalnom novitetu koji će itekako da upotpuni ponudu.
Nešto bolje bio je posjećen “avanturistički park” tik uz žičaru, gdje je tokom špica sezone viđen momčić sa kacigom na glavi kako se pentra po deblima uvezanim konopima.
Nekoliko Žabljačana reče da ih oni podsjećaju na nadgrobne krstove, ali ni na jednom od njih ne piše - Žabljak - 2018.
Bonus video:
