Nijedna budućnost ne postoji dok se i ne dogodi, a svaki napor da se zamisli geopolitika nakon pandemije kovida-19 mora uključivati niz mogućih verzija budućeg. Predlažem pet vjerovatnih slika budućnosti u 2030. godini, iako je očigledno se mogu zamisliti i druge.
Kraj globalnog liberalnog poretka.
Svjetski poredak, koji su SAD uspostavile nakon II svjetskog rata stvorio je sistem institucija koje su dovele do izvanredne liberalizacije međunarodne trgovine i finansija. Ali i prije početka pandemije kovida-19, njega su počeli da osporavaju uspon Kine i rast populizma u zemljama zapadne demokratije. Kini je taj poredak odgovarao, ali pošto je zemlja strateški počinje da dobija na težini ona aktivno nastoji da postavlja standarde i pravila. Sjedinjene Države se opiru, institucije atrofiraju i sve jače pozivaju na povećanje suvereniteta. Amerika ostaje van Svjetske zdravstvene organizacije i Pariskog klimatskog sporazuma. Kovid-19 povećava vjerovatnoću realizacije ovog scenarija, jer slabi SAD kao “menadžera sistema”.
Izazov autoritarizma, kao u 1930-im. Masovna nezaposlenost, narasla nejednakost i pad životnog standarda stanovništva zbog promjena izazvanih pandemijom stvaraju odlične uslove za autoritarne politike. Sada ne nedostaje političkih preduzetnika koji su spremni da iskoriste nacionalistički populizam da bi došli na vlast. Nacionalizam i protekcionizam jačaju. Uvodi se više carina i kvota na robu i ljude, a imigranti i izbjeglice pretvoreni su u žrtvene jarce. Autoritarne države nastoje da konsoliduju regionalne interesne sfere, a različiti vidovi intervencija povećavaju rizik od oružanog konflikta. Neke od ovih tendencija bile su vidljive i prije 2020, ali slabe perspektive ekonomskog oporavka zbog nesposobnosti vlasti da se izbore sa pandemijom kovida-19 povećavaju mogućnost realizacije ovog scenarija.
Svjetski poredak sa dominantnom Kinom. Pošto Kina uspješno izlazi na kraj s pandemijom, ekonomska distanca između nje i ostalih sila radikalno se mijenja. Sredinom 2020-ih ekonomija Kine pretiče Američku koja je u padu i povećava prednost nad nekada potencijalnim rivalima, uključujući Indiju i Brazil. U diplomatskom braku iz računa sa Rusijom, Kina je očigledno stariji partner. Ne iznenađuje da Kina počinje da zahtijeva uvažavanje i poštovanje srazmjerno rastu njene snage. Inicijativa “Pojas i put” koristi se ne samo za uticaj u susjednim zemljama već i na daleke partnere u Evropi i Latinskoj Americi. Glasanje protvi Kine u svjetskim institucijama postaje preskupo, jer ugrožava dobijanje kineske pomoći ili investicija, kao i pristup najvećem svjetskom tržištu. Pošto su zbog pandemije zapadne zemlje postale slabije u poređenju sa Kinom, kineska vlada i velike kompanije dobijaju mogućnost da preurede institucije i uspostave standarde po svojoj želji.
Međunarodna zelena agenda. Nisu svi scenariji negativni. Javno mnjenje u mnogim demokratskim zemljama počinje da daje veću prednost pitanjima klimatskih promjena i kompanije se reorganizuju kako bi se ti problemi rješavali. Čak je i prije kovida-19 bilo je moguće pretpostaviti da će u 2030. međunarodna agenda biti definisana pažnjom država prema “zelenim” pitanjima. Naglašavajući vezu između zdravlja planete i ljudi, pandemija ubrzava prihvata te agende. Na primjer, američko društvo obratilo je pažnju na to da troškovi za odbranu u iznosu od 700 milijardi dolara nisu pomogli da se bolest kovid-19 spriječi i ubije veći broj Amerikanac nego što ih je poginulo u svim ratovima SAD nakon 1945. U izmijenjenoj unutrašnjopolitičkoj situaciji, predsjednik SAD može predložiti “Maršalov plan za borbu sa kovidom” s ciljem da obezbijedi brzi pristup vakcini siromašnim zemljama i ojača njihove zdravstvene sisteme. Maršalov plan iz 1948. odgovarao je interesima same Amerike, ali istovremeno i interesima drugih zemalja; on je duboko uticao na formiranje geopolitike u deceniji koja je uslijedila. Do 2030. “zelena” agenda postaje dobra unutrašnja politika pri čemu sa isto tako važnim geopolitičkim efektom.
Nastavak prethodnog. Pandemija kovida-19 će 2030. izgledati jednako loše kao što je i Veliki grip 1918-1920 izgledao u 1930-im, a njen dugoročni geopolitički uticaj je jednako ograničen. Ostaju prethodni uslovi. Ipak, pored jačanja kineske snage, rasta unutrašnjeg populizma i polarizacije na Zapadu, a takođe i autoritarnih režima, očuvan je određeni nivo ekonomske globalizacije zahvaljujući teškom i nevoljnom priznanju da nijedna zemlja ne može riješiti slične probleme ako djeluje sama. SAD i Kina nalaze mogućnost za saradnju u pitanjima borbe s pandemijama i klimatskim promjenama iako nastavljaju da budu konkurenti u drugim pitanjima (na primjer, ograničenje plovidbe u Južno-kineskom i Istočno-kineskom moru). Prijateljstvo je ograničeno, a suparništvo pod kontrolom. Neke institucije polako blijede, neke se reformišu, a neke formiraju od nule. Amerika ostaje navjeća sila, ali već bez onog stepena uticaja kakvog je imala prije.
Kod svakog od prva četiri scenarija postoji otprilike jedna šansa na deset da postane budućnost u 2030. godini. Drugim riječima, šanse da posljedice pandemije kovida-19 duboko promijene geopolitiku do 2030. su manje od 50%. Niz faktora mijenjaće te šanse. Na primjer, brzi pronalazak efikasnih pouzdanih i jeftinih vakcina koje bi bile široko distribuirane po čitavom svijetu, povećao bi šanse za nastavak dosadašnjeg i smanjila vjerovatnoću ostvarivanja autoritarnog i kineskog scenarija.
Ipak, ako bi eventualni reizbor Donalda Trampa oslabio veze Amerike i međunardonih institucija ili nanio štetu demokratiji unutar zemlje, onda se vjerovatnoća nastavka prethodnog ili “zelenog scenarija” smanjuje. S druge strane, ako Evropska unija, koja je u početku pandemije oslabila, uspije da udruži troškove za borbu protiv nje, onda ona može postati važan međunarodni igrač sposoban da poveća vjerovatnoću realizacije “zelenog” scenarija.
Mogući su i drugi vidovi uticaja: kovid-19 može dovesti do važnih unutrašnjih promjena vezanih za nejednakost u sferi zdravstvene zaštite i obrazovanja, a takođe i podstaći stvaranje boljih institucionalnih mehanizama za pripremu za sljedeću pandemiju.
Procjena dugoročnih posljedica današnje pandemije nije predskazivanje budućeg, već vježba da se izmjeri vjerovatnoća i trenutne politike prilagode.
Autor je profesor na Harvardu
Copyright: Project Syndicate, 2020.
Bonus video:
