Lideri europskih institucija i država članica Europske unije često znaju reći da su oči Europljana okrenute prema Bruxellesu, misleći na odluke u borbi protiv pandemije i o oporavku od posljedica koje je ona prouzročila. Ali u drugom valu se upravo Bruxelles, belgijski glavni grad, koji je i sjedište Europske unije, pretvorio u svojevrsni glavni grad covida-19. Odluke u Bruxellesu, i belgijski vlasti, ali i u Europskoj uniji, donose se u kompliciranim uvjetima jer se ni sastanci na kojima se odlučuje ne mogu održati uz fizičku nazočnost sudionika.
Ovo je izazov bez presedana koji je natjerao mnoge države na mjere bez presedana. Mnoge odluke bi u normalnim uvjetima bile nezamislive. Poput policijskog sata, sintagme koja ovih dana izaziva toliko kontroverze u Hrvatskoj.
U Belgiji, i u Bruxellesu, već je na snazi policijski sat. I to prvi put u povijesti ove države i ovog grada od Drugoga svjetskog rata. Je li to dobra odluka? Svakako da nije. Je li bilo moguće donijeti bolju odluku? Teško. I ta odluka, i ona o zatvaranju restorana i kafića, i ona o zatvaranju svih trgovina koje ne prodaju najnužnije proizvode - nisu dobre. No, koja je alternativa u situaciji u kojoj su u Bruxellesu. Primjerice, popunjeni su svi kapaciteti na intenzivnoj njezi u bolnicama. Iz toga su grada pacijente prvo morali slati u bolnice u drugim gradovima, a zatim i u Njemačku.
Nije lako trenutačno biti u koži političara, ministara, upravitelja bolnica ili liječnika koji moraju donijeti teške odluke.
Jer dobrih opcija nema. Ima samo onih koje su manje loše. A manje loše za mnoge države su mjere ograničenja kretanja, obveza rada od kuće, pa i policijski sat, koliko god to strašno zvučalo. Jer, mnogi su u ovoj krizi pokazali nedostatak odgovornosti, nedostatak osjećaja za druge te nedostatak solidarnosti.
U mnogim europskim državama pokazalo se kako preporuke za neke građane ne znače ništa. Da djeluju samo zabrane. U Bruxellesu je policija noću, nakon zabrane rada kafića i ograničenja okupljanja više od četiri osobe, morala intervenirati u kućama u kojima se okupilo oko 200 studenata koje su zbog buke prijavili susjedi.
Covid ne daje vremena za pažljivo razmišljanje i promišljanje o najboljim opcijama. Što god odlučili, bit će posljedica, i za ljudske živote, i za gospodarstvo. Za svaku odluku postoji i druga moguća opcija koju bi netko drugi odabrao. Za svaku konstataciju postoji i argument protiv. Jer se radi o virusu o kojem se još ne zna sve.
U mnogim evropskim državama pokazalo se da preporuke za neke građane ne znače ništa. Da djeluju samo zabrane
Zagovaratelji teorija zavjera i dalje govore kako “vlasti kriju pravu istinu”. Tko su “vlasti” i koju tu “pravu istinu” kriju kada ni one ne znaju sve. Što je zapravo prava istina. Ona da virusa nema, ona da je on ubojit, ona da se broj zaraženih u drugom valu širi brže nego u prvom, onaj da u drugom valu umire znatno manje ljudi nego u prvom. Je li uopće moguće da u takvoj epidemiji, koja je zahvatila cijeli svijet, netko krije istinu.
Nije moguće. I oni koji odlučuju žive u atmosferi straha i nade. Mogli su nagađati da će u jesen doći do drugog vala, ali su se nadali da on možda neće biti tako snažan.
Moguće je samo raditi spinove, a to rade. Političari bi htjeli preuzeti na sebe zasluge ako stvari idu nabolje i relativizirati svoju odgovornost kada idu u drugom smjeru. To nije ništa novo i to je oduvijek i svugdje bilo tako.
Kada treba donositi odluke, a možete se odlučiti samo za manje lošu, jer dobrih nema, još je gora treća opcija, ona u kojoj se ništa ne odlučuje.
Početak epidemije Europsku uniju zatekao je u kaosu. Države su samostalno zatvarale granice, panično se kupovalo po trgovinama, strahovalo se od gladi, zabranjivala se prodaja određenih lijekova i opreme. Sada, u drugom valu, razmjena iskustva i podataka preko EU ide brže, nema nedostatka hrane i opreme, ali još ne postoji jedna opcija koja bi bila najbolje rješenje za sve države. Nitko još nije pronašao najbolji model. Virus je pokazao da ga nitko ne može pobijediti. Jer sve dok je prisutan i dok se širi u bilo kojoj državi - može doći i u drugu.
Pokazalo se da se odlukama nisu mogle proslaviti ni bogate ni manje bogate države. Luksemburg i Irska službeno su najbogatije članice Europske unije. Ali i one su imale i još imaju tešku situaciju, na rubu katastrofe. Belgija je važila kao jedna od država s najboljim sustavom zdravstva, no taj je sustav već doživio kolaps. Naime, nitko nije mogao biti pripremljen za situaciju da se više od 20 tisuća ljudi zarazi u jednom danu u državi sa 11 milijuna stanovnika, kao što je Belgija.
Brzina kojom se virus širi zatekao je mnoge, a neke odluke su s vremenom postale čak i smiješne.
Primjerice, u proljeće su države članice EU, nakon dugih pregovora, postavile brojku od 16 zaraženih na 100 tisuća stanovnika u dva tjedna kao uvjet ukidanja zabrane ulaska u EU za građane trećih država. U Bruxellesu trenutačno ima više od 2000 zaraženih na 100 tisuća stanovnika u prošla dva tjedna. I ovo pokazuje kako nije moguće biti unaprijed pametan i siguran što će se dogoditi s pandemijom.
Bonus video:
