Teško je pisati o ruskim predsjedničkim izborima, ne zato što ih je posebno teško razumjeti, već zato što ih svakodnevni jezik nije u stanju opisati. Postoje kandidati, ali njihova imena ne mogu se pojaviti na glasačkim listićima dok to ne odobri Kremlj. Postoji kampanja, ali kandidatima nije dozvoljeno da se pojave na televiziji osim ako to ne odobri Kremlj. Obično postoje i debate, ali Vladimir Putin, koji je na vlasti u Rusiji već 18 godina i koji se kandidovao za još jedan šestogodišnji period, neće ih udostojiti svoga prisustva. Postoje ispitivanja javnog mnijenja, ali su njihovi rezultati prilagođeni najvjerovatnijem ishodu budućeg glasanja. I na kraju, postoji glasanje, ali je i ono odlučeno unaprijed. Drugim riječima, ono što je zakazano za 18. mart 2018. nisu izbori, ali se to tako zove.
Rusi se suočavaju s izborom između glasanja na takvim izborima i njihovog bojkota. Odluka je teža nego što se u prvi mah čini. Argumenti za bojkot su jasni: sudjelovanje u očitoj travestiji služi samo legitimisanju njenih arhitekata. S druge strane, zagovornici učešća tvrde da izbori, čak i prljavi, izlažu režim pritisku i kreiraju šanse za promjene. Kremlj ulaže ogroman trud da ovaj spektakl isprazni od svakog sadržaja - zašto im još olakšavati posao bojkotom? Jednostavnije rečeno, svako ko bojkotuje izbore dodaje svoj glas procentima koji su Putinu potrebni za pobjedu. Ovaj argument je upitan zbog mutne veze između službenih rezultata izbora i stvarno dobijenih glasova.
Sve pobrojano iznošeno je i ranije. Ovo nije prvi, ni drugi, čak ni treći put da Rusija ima ovakve izbore. Prije šest godina, kada je Putin posljednji put bio izabran, dvojica njegovih istaknutih protivnika - bivši šahovski prvak koji je otišao u politiku Gari Kasparov i dugogodišnji opozicioni političar Boris Nemcov - pozivali su na bojkot. Ali antikorupcijski bloger Aleksej Navaljni usprotivio se njihovom pozivu. “Nema mobilizirajuće poruke u pozivu na bojkot”, tvrdio je. “Ta poruka govori: ‘Ostanite kod kuće, gledajte televiziju i budite bijesni’, ali mi smo već bijesni i čitave dane provodimo gledajući televiziju”. Takođe je tvrdio da bojkot ne bi bitno smanjio odziv birača.
U decembru 2011, nakon bezobzirno namještenih parlamentarnih izbora, ruski građani su odjednom izašli na ulice. Činilo se kao da su cijelu zemlju preplavile demonstracije: ljudi su protestovali, a pridružili su im se poznati pisci, muzičari i glumci. Čak se i televizijska voditeljica Ksenija Sobčak, koja je preko oca imala bliske političke veze s Putinom, pridružila ovim protestima. Navaljni, Nemcov i Kasparov bili su najvidljiviji organizatori protesta. Nakon toga, u martu 2012. Putin na izborima osvaja 63% i brzo kreće u obračun sa svojim protivnicima. Godine 2013. Kasparov je bio prisiljen da emigrira. Nemcov je ubijen 2015. Navaljni je više puta optuživan za prevare i pronevjere. U ljeto 2013. osuđen je na petogodišnju zatvorsku kaznu, koja je promijenjena u uslovnu nakon što je hiljade ljudi ponovo izašlo na ulice. Krajem 2014. Navaljni je osuđen na kućni pritvor, a njegov brat je, praktično kao talac, odveden u zatvor.
Navaljni se žalio na sve ove presude Evropskom sudu za ljudska prava, gdje su sve njegove žalbe usvojene. Nedavno je Evropski sud presudu Navaljnom iz 2014. označio kao pristrasnu. Ali ministarstvo pravde Rusije još uvijek razmatra njegove žalbe, i za to vrijeme Navaljni ostaje pravosnažno osuđen, a njegov brat iza zatvorskih rešetaka. Uprkos neprestanim napadima - i fizičkim - on je uspio da od svog antikorupcijskog bloga napravi veliku, kadrovski jaku i stručnu istraživačku organizaciju koja nastavlja da otkriva slučajeve korupcije među ruskim zvaničnicima i objavljuje ih na svom veoma popularnom YouTube kanalu. Ove godine, Navaljni je već dva puta pozivao na velike proteste, što je na ulice gradova izvelo više građana nego ikada ranije. Ipak, ovi protesti nisu politička akcija u pravom smislu te reči: građani izlaze na njegov poziv, ali ne djeluju zajedno, a kada se protesti završe, odlaze kućama da tamo pojedinačno budu bijesni i gledaju televiziju. Ove godine, on je pokušao da se kandiduje za predsjednika. To mu nije bilo dozvoljeno. Ruski zakoni zabranjuju krivično osuđenima da se kandiduju za političke funkcije, tako da je formalna strana odbijanja njegove prijave zadovoljena (bez obzira na odluku Evropskog suda za ljudska prava).
Ali čak i prije nego što je Navaljni pokušao da se registruje kao kandidat, stvari su se zakomplikovale. TV voditeljica Sobčak je najavila svoju kandidaturu. Izgleda da je to bila ideja Kremlja. Svaki ruski izbori imaju po jednog kremaljskog opozicionog kandidata, pružajući tom spektaklu neku vrstu legitimnosti. Taj kandidat naravno mora biti dovoljno pitom da ne bi ugrozio Putina. Prije šest godina, ovu ulogu igrao je milijarder Mihail Prohorov koji mi je u to vrijeme rekao da su kremaljski operativci od njega direktno zahtijevali da uđe u politiku. On danas živi u Njujorku. Za razliku od Navaljnog, Sobčak je dozvoljeno pojavljivanje na televiziji kontrolisanoj od strane vlade. Ona je tu govorila protiv ruske okupacije Krima i u korist LGBT+ prava. Sebe je pozicionirala kao kandidata protesta, tražeći od svakoga ko je protiv Putina da glasa za nju, a svoju kandidaturu nazvala je kao “nijedan od ponuđenih izbora”.
U zamršenom i zapanjujućem razvoju događaja, Sobčak se potom pojavila na Putinovoj velikoj godišnjoj konferenciji za novinare 14. decembra, gdje joj je bilo dozvoljeno da mu postavi pitanje. “Imam pitanje u vezi sa uslovima takmičenja tokom ovih izbora”, rekla je i dodala kako je Navaljni od nje tražio da pokrene ovu temu. Pomenula je optužbe protiv Navaljnog i primijetila kako i sama ima problema u kampanji, jer se ljudi boje da joj iznajme prostor ili distribuiraju njene štampane materijale. “Ljudi shvataju da biti u opoziciji u Rusiji znači da ćete biti ubijeni ili zatvoreni, ili da će vam se nešto tome slično desiti. Moje pitanje je: Zašto se to dešava? Da li se vlasti plaše poštene izborne trke?” Putin je na ovo dao preopširan, dijelom nekoherentan odgovor, u kojem je Navaljnog, bez pominjanja njegovog imena, optužio da želi da destabilizuje Rusiju. “To ne možemo da dozvolimo!”, rekao je uz aplauz svoje pažljivo odabrane publike.
U ponedjeljak 25.12.2017. zahtjev Navaljnog našao se pred centralnom izbornom komisijom. Video koji prikazuje postupak postavljen na internet od strane Navaljnijeve organizacije mučno je gledati: to je bitka između pojedinca i birokratije, one vrste koju je Hana Arent opisala kao “vladavinu Nikoga”. Navaljni je predočio svoj slučaj u korist svoje registracije kao predsjedničkog kandidata, konstatujući da su njegove osuđujuće presude odbačene od strane Evropskog suda za ljudska prava i pozivajući službenike Izborne komisije da postupaju nezavisno i po zakonu. U odgovor, predsjedavajuća Komisije tvrdila je da nije u njenoj moći da odobri registraciju Navaljnija i nastavila sa optužbama da je skupljao novac za kampanju pod lažnim pretpostavkama i tako “pravio idiote od mladih ljudi”. Koliko god pokušavao, Navaljni nije uspio angažovati službenike Komisije da se bave sadržinom njegove argumentacije. Komisija je jednoglasno odbila njegov zahtijev. Čim je sastanak završen, Navaljni je postirao prethodno snimljen video pozivajući ruske građane da bojkotuju izbore. Sobčak je odgovorila citirajući Navaljnijevu izjavu od prije šest godina kako nema koristi od toga što sjedimo kod kuće bijesni i nastavljamo gledati televiziju. “Izbori ostaju jedini način da se nešto promijeni”, napisala je. Naravno, ona pretpostavlja da je promjena u Rusiji stvarno moguća.
(The New Yorker; peščanik.net; prevod: V. KOSORIĆ)
Bonus video:
