Moram da pohvalim DF - djeluje kao da su odustali od usaglašavanja predsjedničkog kandidata sa Jedinstvenom Rusijom. Odavno ih nema u Moskvi, a otud im umjesto Železnjaka stiže kao podrška neki trećerazredni političar formata Andrije Popovića. Ono što je važnije jeste da će DF imati svog aduta, koji može ali i ne mora da bude po meraku Rusije. To sa druge strane znači da opozicija neće imati jedinstvenog predsjedničkog kandidata kao što je imala na prethodnim izborima kada je Lekić, zahvaljujući i toj činjenici, pobijedio Vujanovića.
Već je to mali hendikep za Bečićevu kandidaturu koja je logično proizilazila iz činjenice da je on lider pojedinačno najjače opozicione partije. Ali birači su već naviknuti na postojanje dvije opozicione kolone koje se međusobno sumnjiče da su se ispilile ispod šinjela zvanične Moskve, odnosno Vašingtona. Analize su pokazivale da je u utrci tri glavna predsjednička kandidata koje nominuju tri najveća politička bloka, sasvim izvjestan drugi krug u koji bi najvjerovatnije ušao Bečić sa izglednim šansama da čak pobijedi na tim izborima. Na temelju takve kalkulacije, ali i onog što je rađeno posljednjih dvije-tri godine, Demokrate su željno iščekivale mart sa spremljenim i davno, crvenom mašnicom, upakovanim Aleksom. I sve do nedavnih lokalnih izbora ništa u pomenutim projekcijama glavnog stratega DCG Bogdanovića nije izgledalo sporno. Ali, sada možda jeste. Ne samo zbog rezultata ove stranke u Cetinju i Mojkovcu, gdje su dobili znatno manje od proklamovanog i gdje nijesu, što je najvažnije, sa ostatkom opozicije uspjeli da smijene DPS vlast. Veći problem Demokratama je donio izostanak brze i prave reakcije nakon tih izbora i u susret onima koji su već za par mjeseci. Prije svih predsjednički i podgorički. Umjesto toga, gledali smo jalova i neučinkovita okupljanja lidera građanske opozicije sa kojih su emitovane nemušte poruke o tome kako znaju sa kim neće na izbore, a to su DPS i DF, ali i ne sa kim žele i kako misle dobiti Đukanovićevu falangu.
Tako je potrošen mjesec i po, vjerovatno će i puna dva, a Demokrate kao najjači subjekt opozicije još ne nude moguća rješenja za pomenuta otvorena pitanja. Ostatak građanske opozicije, u skladu sa svojom snagom, čeka predlog velikog brata. DCG očito nije za jednu kolonu. Možda su i u pravu. A možda i nisu. Pokazaće vrijeme. Problem jedne ili više kolona nije u njihovom broju već u strategiji i osmišljenoj pripremi, pravovremenom djelovanju.
U tom kontekstu Demokrate kao argument često uzimaju loše iskustvo sa koalicijom “Ključ”. Mada nikad nije utvrđeno zašto je taj savez podbacio u oktobru 2016 - da li upravo zbog višemjesečnog čekanja Demosa, kao tadašnjeg lidera tog bloka, da okupi sve snage, što ih je uvelo u cajtnot a onda i do iznuđenog, pa samim tim i kusog, rješenja. Bez Krivokapića i sa nepouzdanim Milićem! Ako bi Demokrate trebalo nešto da izvuku iz iskustva “Ključa” onda je to baš ovo odugovlačenje sa donošenjem važnih i pravih odluka. Uz to, ako je Bogdanovićeva analiza pokazala da jedna opoziciona kolona nema sinergiju, a time ni smisla, onda je ista logika morala dovesti do zaključka da više građanskih kolona na podgoričkim izborima ne ide u prilog Bečićevoj kandidaturi za predsjednika! Jer bi mogao onda biti kandidat samo DCG i URE, ako pregovori tih subjekata dovedu do takvog dogovora.
A to je malo za pobjedu na tim izborima. Ne samo Bečić, nego bilo koji drugi kandidat, iza koga ne bi stala kompletna građanska opozicija, plus djelovi civilnog sektora i nezavisne ličnosti, imao bi velike šanse da u prvom krugu izgubi čak od predstavnika DF što bi imalo tragične posljedice po demokatski ambijent u Crnoj Gori. Ne treba mnogo mudrosti za zaključak da čerečenje Crne Gore između DPS i DF odgovara samo liderima ovih dviju grupacija. Prvima da nastave sa poharom resursa, drugima da ostanu vječita opozicija jer ništa drugo u životu ne bi znali da rade.
Možda Bogdanović ima neke vanserijske pregovaračke vještine koje će mu omogućiti da ubijedi lidere SDP, Demosa i SNP da na sve izbore, uključujući Podgoricu, idu samostalno ili u više kolona a da na predsjedničkim stanu iza Alekse. U tom slučaju, kandidatura Bečića bi imala smisla. Ali ako Krivokapić, Lekić i Joković procijene da samo paket aranžman za njih radi, u protivnom svi će imati svog kandidata, onda nastaju ozbiljni problemi za Aleksu. On bi samim tim u kampanji bio izložen udarima i sa lijeve i sa desne strane, i od svojih iz građanske opozicije, i od neprijatelja iz DF i DPS. Pod tom unakrsnom paljbom teško da bi prošao bez ozbiljnijih povreda, možda čak i opasnih po dalji politički život.
Jedno je izvjesno - u situaciji gdje se uz Bečića pojavljuju još dva ili tri kandidata građanske opozicije koji računaju na iste birače kao i lider Demokrata, realnije je očekivati da Krivokapić i Lekić, recimo, prebace rejtinge svojih partija nego da to učini Bečić. A to automatski dovodi do već pomenute najgore situacije da se “građanski glasovi” raspu u prvom krugu toliko da kanidat DF, makar bio i profesor metalurgije, prođe dalje, u finale. Onda DPS u drugom krugu, ako bi ga uopšte i bilo, dobija i sa Migom kao kandidatom za šefa države. Šta bi mu falilo - pravi nasljednik ovoga koji nam je protivustavno i na prevaru izgurao čak treći mandat.
Bonus video:
