Mogla je to biti 1985. Gabrijel je imao škodu i pun rezervoar, čini mi se da je Majo rekao - a da odemo na kafu u Dubrovnik? A Gabrijel je namignuo: “Upadajte”. Vožnja dolinom Neretve je uvijek puna radosnog iščekivanja - naročito kada si mlad pa grabiš svaku šansu da ugledaš more.
Usput smo stali u nekoj krajputaškoj kafani da pustimo vodu. U to vrijeme su klozeti bestijalno smrdjeli, naročito početkom ljeta, kada se prepodnevna svježina pretvarala u podnevnu vrućinu. Ali nama nije bilo važno. Vozili smo se ka mitskom Dubrovniku.
Prvi Dubrovnik
Naše putovanje je bilo haotično i nedosljedno. Zastajali smo u Gabrijelovom rodnom Konjicu, pa u Jablanici gdje mu je bila djevojka, pa u Mostaru gdje smo pili kafu. Tako smo stigli u Dubrovnik tek predveče. Škoda je jednim branikom bila iznad provalije. Gabrijel je parkirao negdje ispod Jadranske magistrale. Odatle viđen, Dubrovnik je sa svojim zidinama okupanim suncem koje se opasno nakosilo iznad pučine izgledao ljepše nego na razglednici. Znam da smo dugo hodali naniže, do mjesta koje se zove Vrata od Buže. Taj ulaz u tvrđavu nastavlja se strmim stepenicama oivičenim starim dubrovačkim kućama. Silazili smo u srce grada puni divljenja.
Ne sjećam se najbolje tog prvog boravka. Na Stradunu je bila gužva. Socijalističko građanstvo dubljeg novčanika je sjedjelo u okolnim kafanama, miris ribe, bijelog luka i roštilja, zvuk sudaranja vinskih čaša u zdravici. Dubrovnik kao socijalistički raj međunarodne reputacije.
Popili smo po pivo - mada smo pošli na kafu. Za više nije bilo novca. Kupili smo lozu u samoposluzi, vratili se uzbrdo do automobila. Pijuckali smo sjedeći u škodi i posmatrajući kako se grad pretvara u tortu sa svjećicama na damastnom stolnjaku.
U zoru smo se protezali, iskrivljeni od drijemanja na sjedištima. Istok je prosipao narandžaste iskre u vodu. Majo je otišao da protegene noge. Vratio se za desetak minuta i rekao nam da je vidio Ibricu Jusića kako šeta svog psa. Gabriel, koji je inače volio Springstina, na povratku kroz Hercegovinu stalno puštao kasetu sa kojem pamtim stvar “Šalom, Sara”.
Drugi Dubrovnik
Taj prvi Dubrovnik je za mene umro 5. oktobra 1991. kada je granata ispaljena sa broda mornarice JNA ubila Milana Milišića, jednog od najznačajnijih jugoslovenskih književnika, rođenog Dubrovčanina i kosmopolitu. Miljenko Jergović će 20 godina nakon njegove smrti zapisati: “Hrvati imaju nelagodu s okolnostima njegova života, Srbi s okolnostima njegove smrti”. Nelagoda Srba bi mogla biti očigledna - topovi upereni na Dubrovnik nisu samo zločinački već i vojno, politički, strateški potpuno besmisleni. Ali hrvatska nelagoda? Nju je opisao Pero Kvesić, zabilježivši telefonski razgovor sa Milišićem nekoliko dana prije pjesnikove pogibije: “Do tada je radio kao dramaturg u dubrovačkom kazalištu i oporo se šalio s tim kako su mu, usprkos tome što nije bilo većeg Dubrovčanina od njega, dali otkaz zato jer jnije bio pravovjeran i poželjnih krvnih zrnaca”. Milišićev otac Risto, dubrovački trgovac tkaninama, porijeklom je bio iz okoline Trebinja, a majka Olga iz Sarajeva. Srpsko porijeklo, jugoslovensko opredjeljenje, ljubav prema rodnom gradu.
Milan Milišić je zbog objavljene priče o dubrovačkom gostioničaru, Čehu, kojeg su bez krivice 1945. strijeljale nove komunističke vlasti, 1983. osuđen na uslovni zatvor. Nije se prilagođavao prosjeku i krdu. Tako je i umro. Sa njim je ubijen jugoslovenski Dubrovnik. Onaj koji sam posjetio samo šest godina prije toga, u kojem nisam mogao, osim bolne ljepote, pronaći ni jednog traga buduće kataklizme. U jednoj pjesmi iz 1977. (Tvoje dno) Milišić možda i sluti gdje će umrijeti: “Na strašnom mjestu, gdje se svjetlost miješa/ s morem...”
Banov Bluz
Ove redove ispisujem na Banovom Brdu, koje je nazvano po Matiji Banu, Dubrovčaninu, neraskidivo povezanim sa srpskom istorijom i kulturom. On je odrastao i školovao se u Dubrovniku, radio je kao nastavnik italijanskog jezika u Carigradu, gdje je, neki kažu, pao pod uticaj poljskih panslavističkih emigranata. Kako god, 1844. je sa 26 godina došao u Beograd, gdje je postao privatni profesor kneževe ćerke. Uslijedilo je diplomatsko službovanje i ideološki koncept južnoslovenskog ujedinjenja pod liderstvom Srbije. Manje je poznato da je Matija Ban preveo i prilagodio jedan poljski vojni udžbenik o gerilskom ratovanju, upotrebljavajući 1848. prvi put riječ “četnik”. Ali da je prije toga 1835. skovao imenicu “Jugosloven”. On je prvi imao ideju za podizanje Hrama Svetog Save na Vračaru. Pred kraj XIX vijeka Ban nije bio usamljena pojava među Dubrovčanima. Istoriografija kaže da su se preko 1.000 Dubrovčana, među njima dvadesetak katoličkih svećenika krajem XIX vijeka javno deklarisali kao Srbi i da je tzv. “srbokatolički” pokret ostavio traga i na mapi grada: Šetalište Nika i Meda Pucića, Ulica Pera Budmanija, Ulica Baltazara Bogišića.
Ova srpskohrvatska romansa je skrajnuta kao istorijski višak. Na tome su svojski radili političari s kraja XX veka.Vila Matije Bana, koja je 1862. sagrađena na Golom brdu, koje će docnije postati Banovo brdo jedna je od prvih građevina koje su austrougarski topovi srušili početkom Velikog rata. Ostalo je samo ime ovog kraja koje zauvijek spaja Dubrovnik i Beograd.
Treći Dubrovnik
Negdje jeseni 2008. Dubrovnik je ponovo iskrsao u mom realnom životu. Bio sam pozvan na regionalni skup o mogućnostima pomirenja. Organizatori su učesnicima rezervisali sobe u hotelu Excelsior. Sa prozora se Dubrovnik pružio kao uramljena slika na kojoj je svjetlucalo more, a lađa se kretala u pravcu Lokruma ostavljajući bijelu brazdu za sobom. Od 1913. ovamo dolaze bjelosvjetska imena - od kraljice Elizabete, do Orsona Velsa, Elizabete Tejlor, Rodžera Mura, Sofije Loren, Fransisa Forda Kopole - neke od fotografija u hodnicima, zastrtim debelim stazama svjedoče o tome. Osjetio sam da moje mjesto možda više nije na sjedištu škode gore iznad grada, ali sigurno ni ovdje, među plutokratskim avetima.
Grupa regionalnih entuzijasta je poslije mnoštva seminara o tehnikama konstruktivnog kopanja po prošlosti u ime budućnosti, otišla na piće u jedan kafe nadomak Straduna. Jesen je već poodmakla, turista je bilo malo. Ali kafić je bio pun. Gazda je poslužio piće za šankom jer nije bilo mjesta za stolovima. Mladić i djevojka koji su govorili ekavski izazvali su njegovu pažnju. Prekinuo je italijansku kanconu koja je do tada vedrim tonovima bojila veče i stavio u uređaj neki drugi kompakt disk. Iz zvučnika se začulo:
Ti si žena iz zemlje u kojoj caruje strast ljude opija vino, ljubavne pesme i vlast!
Bajagina stvar iz septembra 1991. kada je Milan Milišić još bio živ, a Dubrovnik nenačet granatama. Bajaga je jedva došao do refrena - Ti svoje srce kriješ u koži krokodila/ i gledaš me u lice sa očima civila - kada se iz dubine prostorije začuo hrapavi muški glas: “Gasi to!” Gazda je začuđeno gledao u tipa koji je nosio kožnu rokersku jaknu, brada mu se srebrila prvim sijedim vlasima. Prišao je šanku, lupio šakom po njemu i rekao: “Ovaj grad je gorio. Isključi to”.
Gazda nas je obuhvatio izvinjavajućim pogledom. Isključio je Bajagu i pustio neki britanski pop. Svi su nastavili da čavrljaju praveći se da se ništa nije dogodilo.
Konačni Dubrovnik
Sedam godina kasnije dolazim autobusom na jednodnevni izlet iz Herceg Novog. U grad ulazim na Vrata od Pila iznad kojih me pozdravlja Meštroivićev kip Svetog Vlaha. Sve je tu, i Stradun i Sponza i Kneževa palata i onih nekoliko hiljada skalina. Kraj maja, a sunce nemilosrdno peče. Penjem se na tvrđavu, zavirujem u sjenovite sokake. Borim se za mjesto sa gomilom turista koja se sa kruzera valja u grad. Vodiči se nadvikuju na raznim jezicima. Lingua slava - slovinski - kako su Dubrovčani vjekovima zvali svoj jezik, jedva da je prisutan u toj vavilonskoj zbrci. Sjetim se teksta Milana Milišića “Pogledaj, Dubrovnik!” iz davne 1982. “Hrpa prolaznika zaklanja vam pogled na pojedinca i na zgrade, na prozore, vrata. ... sve je to onaj višak koji prikriva suštinu prostora koji je Dubrovnik“.
Osamdesetih još nisu bili na pomolu ni kruzeri koji će nekontrolisano povećati dubrovački višak, ni pandemija koja će to hipertrofirano tkivo oljuštiti sa Milišićevog Dubrovnika.
Uputim se van zidina, pored Stare luke, naviše, ka bistrou Revelin. Odatle još jednom odmorim oči: brodice, tvrđave zvonici i kupole. Dva kapućina koštaju skoro deset eura. Možda bi se trebalo popeti na Srđ i odatle davnim studentskim očima pogledati grad.
Milan Milišić je zapisao da postoji mnogo načina da se vidi Dubrovnik, a jedan od njih je pjesnik otkrio približavajući se rodnom gradu u avionu. Na one koju umiju da vide ljepotu, promjena perspektive djeluje kao čarolija: “U takvim prilikama svaki put sam zapanjen, kao putnik došao izdaleka i slučajno tu zatečen jasnošću iskaza“.
Bonus video:
