Kako se prepoznaju faze preokreta? U mjestu, poput Podgorice, svakako ne po spoljašnosti. Glavni grad Crne Gore je - i posle najvećeg političkog pomjeranja posljednjih decenija - ostao neuzbuđeno, da ne kažemo neuzbudivo mjesto. Sem ponekog plakata, kojeg su aktivisti zaboravili da uklone, ništa više ne podsjeća na uzavrelu atmosferu s kraja avgusta. U najmanjem glavnom gradu Balkana život se vratio u kolotečinu.
Duže na vlasti od Lukašenka
Ali i pored toga Crnu Goru morate nešto malo novopromisliti. Jer, više nego ijedna druga država regiona, najmanja republika bivše Jugoslavije je ono što analitičari rado nazivaju “stabilokratijom”: forma vladavine koja spaja unutrašnju stabilnost i spoljnopolitičku uračunljivost, a zapostavlja standarde pravne države. Time su zapadni partneri decenijama bili prezadovoljni. Zapadno ukotvljenje države je osigurano 2017. ulaskom u NATO. Realne perspektive da uđe u EU Crna Gora ionako nema, ne samo zbog zamora u proširenju same Unije.
Politički je Crna Gora bez ikakve sumnje bila stabilna: već tri je decenije njome vladala jedna te ista partija - DPS. Ako se u tu cifru uračuna i jugoslovensko vrijeme - DPS je preimenovana Komunistička partija Crne Gore - onda je ova partija vladala državom čak preko 70 godina. Još važniji od same partije je njen šef Milo Đukanović, koji od 1991. sa različitih funkcija upravlja sudbinom zemlje, trenutno kao predsjednik države, pa je time ovaj visoki čovjek od 58 godina - koji je sa 29 postao najmlađi premijer Evrope - duže na vlasti od Aleksandra Lukašenka u Bjelorusiji.
Đukanović će izgleda ostati još pune dvije i po godine u toj fotelji. Ali pod dramatično izmijenjenim uslovima. Jer: 30. avgusta je jedan šareni opozicioni savez ijesno pobijedio na parlamentarnim izborima. Po prvi put u istoriji Crne Gore je na izborima došlo do smijene vlasti. Šta to konkretno znači za ovu zemlju?
Porodični koncern i svemoćna partija
“Crna Gora je perfektni primjer zarobljene države. Javni resori su pod kontrolom samo nekoliko osoba”, objašnjava Dritan Abazović. “Redemokratizacija i borba protiv korupcije su jasni prioriteti za nastupajuće vreme.” Tridesetpetogodišnji mladi političar je na čelu najmanjeg od tri politička saveza koji treba da sastave vladu. Njegova partija Ura je decidirano proevropska, progresivna snaga i član evropskih Zelenih.
I tačno je: Crna Gora posljednjih decenija ima sve karakteristike jednog porodičnog koncerna. Firma Đukanovićevog brata Aleksandra je profitirala od privatizacije nekada državne Nikšićke Banke i kontroliše veliki dio energetskog sektora. Sestra predsjednika, advokatica Ana Kolarević, je prva adresa za bogate Ruse koji na prelijepoj obali žele da sebi obezbijede nekretnine. Ona je izgleda profitirala od prodaje državnog telekoma Crne Gore Mađar Telekomu: samo koji mjesec nakon što je oposlila ovu transakciju, njen sin, a Đukanovićev sestrić, na njujorškom Menhetnu je kupio sebi stan za 900.000 $.
Krug profitera je, naravno, puno širi od predsedničke porodice. Klijentelističke mreže imaju tendenciju da se šire pa su odgovarajuće tome ukorijenjene na sve strane u zemlji, kojom isti ljudi gospodare tri decenije. Bez dana promjene vlasti.
Prošle godine je izronio snimak na kom se vidi kako jedan biznismen gradonačelniku Podgorice predaje u kešu šestocifrenu sumu kao “pomoć” za DPS. “Ta partija i država su se bile stopile u jedno tijelo”, objašnjava Abazović. Ko je htio nešto da postigne u životu, taj je morao da to uradi preko DPS. Afera sa gradonačelnikom i kovertom punom para nikad nije sudski obrađena. Kao ni afera sestre sa Telekomom.
Glave se kotrljati neće
“Mi ne želimo revanšizam. Ali ćemo na pojedinim centralnim mjestima zamijeniti ljude, u pravosuđu ili policiji”, objašnjava Abazović. Kao i u Bugarskoj, i Crna Gora ima za šefa tužilaštva koji se bavi svime samo ne borbom protiv korupcije na visokom nivou.
Šta ćete sa predsednikom države? “On će morati da, kao i svi, dokaže porijeklo svoje imovine. Ali to nam nije prvi prioritet”. Proces protiv Đukanovića bi samo još više produbio rovove u zemlji. Predsjednik je zemlju odveo u nezavisnost i za to dobio priznanje i od svojih kritičara. Bitnije od toga je da se stvore temelji za čisti politički rad, kaže Abazović. “Regulisaćemo zakonom da svi državni službenici moraju da deklarišu svoju imovinu javno a da niko ko je osuđen ne smije više da bude u državnoj službi.”
I Daliborka Uljarević iz Centra za građansko obrazovanje u Podgorici ne vjeruje da je za promjenu političke kulture u Crnoj Gori potrebno veliko kotrljanje glava. To ne bi bilo moguće ni organizovati. “Neće biti nimalo jednostavno naći kvalifikovane zamjene za vodeće pozicije. Raspoloživi pool kandidata u zemlji od 650.000 stanovika je vrlo ograničen.”
Sem toga, za pojedine reforme će biti potrebna i saradnja bivše vladajuće partije. Za postavljanje novih ljudi na vrhu državnog tužilaštva je potreba dvotrećinska većina, što je moguće ostvariti samo sa glasovima DPS. Stoga novoj vladi treba konstruktivni odnos sa opozicijom.
Umorni od jakog muškarca
U zgradama Vlade i ministarstava ipak ne žele da rizikuju: po Podgorici se priča kako se već nedjeljama uništavaju arhive - da novoj vladi ne bi u ruke pao materijal za optužnice. A to je izgleda bio razlog zašto je predsjednik tako dugo razvlačio termin davanja mandata za formiranje vlade novoj većini.
Da li postoji opasnost da pod novim vođstvom opet imamo stare probleme? Da li će mafijaški klanovi, koji iz Crne Gore vode poslove trgovine drogoma i peru pare, pokušati da se aranžuju i sa novom vladom? To ne može da se isključi, kaže Uljarević. Ali nova vlada će u svakom slučaju polagati račune građanima. Daliborkina organizacija je izradila studiju o razlozima za ovakav izborni rezultat. “Ljudi više nisu htjeli jakog muškarca, koji vlada nad svima.” Za izborni rezultat je to bilo puno više odlučujuće nego konflikt oko Crkve.
Izborna kampanja je bila jako osjenčena kontroverzom oko Zakona o slobodi vjeroispovijesti. Po njemu je gro imovine SPC, najveće vjerske zajednice u Crnoj Gori, trebalo da bude zaplijenjen od strane države. Đukanović je na taj način pokušao da kompleksni odnos sa Srbijom instrumentalizuje i da se predstavi kao garant državne samobitnosti.
Crna Gora je poslije raspada Jugoslavije do 2006. bila u državnoj uniji sa Srbijom. Skoro 30% stanovništva Crne Gore sebe smatra Srbima. A i puno Crnogoraca ide da se moli u SPC. Pobjedničke koalicije su najavile da će promijeniti zakon o vjeri. Usput, od izbora je ova tema skoro posve pala u zaborav.
Srbija, Rusija ili EU?
U koaliciji i stvarno postoje veoma različita mišljenja o odnosu Crne Gore prema Srbiji i spoljnopolitičkom pozicioniranju. “Srpska kuća”, centrala srpske kulture u Podgorici, je nezvanično sjedište Demokratskog fronta (DF), partije sa najjačim brojem birača u novoj vladajućoj koaliciji.
U izlogu ove kuće je veliki plakat koji poziva na korištenje ćiriličnog pisma. Crnogorski jezik jeste sa srpskim praktično identičan, ali je - da bi se politički odijelio od njega - ovaj idiom 2007. proglašen za oficijalni državni jezik, koji, za razliku od srpskog - oni koji ga koriste - pišu isključivo na latnici.
Pored ove zgrade se - logično je - nalazi “Moskovski most”, nad gradskom rijekom Moračom. Na suprotnoj obali je podignut spomenik ruskom kantautoru Vladimiru Visockom jer je on napisao i jednu pjesmu o Crnoj Gori. Vodeći kadar DF zahtijeva najčvršće odnose sa Srbijom i Rusijom. Pojedini od njih su optuženi da su navodno 2016. pokušali da izvrše državni udar uz rusku pomoć a sve ne bi li spriječili da zemlja uđe u NATO. U tom narativu do danas ima i previše otvorenih pitanja.
Članstvo u NATO-u je bez ikakve sumnje kamen spoticanja. Zato na Zapadu postoje strahovanja da bi druga najmlađa NATO članica pod pritiskom jakog DF-a mogla da izvrši promjenu spoljnopolitičkog kursa: zaokret bi onda ipak ugrozio stabilnost.
Ogromni ekonomski problemi
No, pobjednici na izborima su se u jednom memorandumu deklarisali da neće dirati u temelje spoljne politike Crne Gore, a i da će priznanje Kosova ostati netaknuto. Uprkos vrlo mučnim pregovorima koalicionih partnera oko ključnih ministarstava i dalje postoji spremnost da se sve ideološke razlike potčine jedinom zajedničkom cilju: demontaži Sistema Đukanović.
“Prioriteti su jasni: redemokratizacija, privredni oporavak i postavljanje temelja za fer izbore u budućnosti”, kaže Srećko Crnogorac, bivši lični savjetnik mandatara Zdravka Krivokapića. Ni jedan ni drugi nisu članovi DF-a, ali su im - bar kažu - bliski. A što ako poslije narednih izbora pobjednik možda ne bude imao obzira prema zahtjevima prozapadnih partnera? “Daleki cilj ulaska u EU je svima zajednički. A ovo oko NATO: to je već malo teže.”
I u DF-u svi znaju da je Crnoj Gori Zapad potreban. Ekonomski izazovi za novu vladu su ogromni. Pošto je dosadašnja tokom pandemije u jeku turističke sezone zatvorila granice ka Srbiji, patila je turistička privreda Crne Gore. Izgleda da će ta industrijska grana ove godine imati najveći pad i gubitak u cijeloj Evropi. I to u ekonomiji koja ponajviše zavisi upravo od turizma.
Uz to, sljedeće godine Crna Gora mora da vrati prve astronomske rate milijarde teškog infrastrukturnog kredita Kini. Pri svoj Đukanovićevoj demonstrativnoj zapadnoj orijentaciji, Crna Gora je pod njim upala u tešku finansijsku zavisnost od Pekinga. Jer Kina, kad daje kredite, ne pita za ekonomsku isplativost projekta a ni za transparentnost na tenderima. Ne jenjavaju priče u Podgorici da Peking želi da u Crnoj Gori finalno ovaj kredit pretvori u pravo isključivog korištenja Luke Bar. Na isti način je Kina odradila stratešku zamisao ovog tipa i u Šri Lanki: tamo je zbog nevraćanja kredita preuzela kontrolu nad lukom Hambantota a sve u okviru njene planetarne operacije “Pojas i put”, u kojoj Peking po svijetu - na ključnim tačkama - stvara svoje strateške mostobrane.
EU uspješna priča?
Novinarka Milka Tadić-Mijović kaže da ova situacija nudi EU mogućnost da otvori novo poglavlje istorije. “Finansijskom pomoći, koja nam je neophodno potrebna, mogla bi se stvoriti protivteža kineskom uticaju.” I van toga postoji mogućnost da Evropa napravi uspješnu priču na Balkanu. “Mi smo jedna mala zemlja, nemamo problema kao Sjeverna Makedonija ili Kosovo. U Crnoj Gori se brzo mogu ostvariti uspjesi i time poslati jasna poruka cijelom regionu.”
Crna Gora je, među šest država Zapadnog Balkana, uvijek je bila lider evropskih integracija. Kandidat za članstvo u EU je još od 2010, a od juna ove godine su sva pregovaračka poglavlja otvorena. No put do stvarnog članstva u EU je još veoma dug, kako pokazuje i najnoviji izvještaj o napretku Evropske komisije. Smjena vlasti tu neće promijeniti ništa. Dokaz: početkom oktobra je istraživački novinar Jovo Martinović opet osuđen na godinu dana zatvora. Puno posmatrača ovu presudu tumači kao čin osvete vlasti zbog njegovih neugodnih istraživanja. Upravo je nepostojanje nezavisnog pravosuđa osobito oštro kritikovano u izvještajima EU.
“Puno smo povjerenja proigrali posljednjih godina. Biće potrebno vrijeme da se ono ponovo stekne”, kaže Daliborka Uljarević. Predsjednik progresivne Ure, Dritan Abazović, to ovako definiše: “Naša zemlja je pacijent na kliničkom liječenju. I neće brzo izaći iz bolnice. Prelazni period će dugo potrajati.”
Neue Zürcher Zeitung (NZZ)
Prevod: Mirko Vuletić
Bonus video:
