Listajući bilješke o najvažnijim događajima u proteklih sedam dana, sjetih se antologijske scene iz "Đekne" kako Radosav sriče pismo nasljedniku... Piši Milijana 'vako: Sine Mišo, ja ne viđeh veće budale od tebe, koja radi više protiv sebe, do tebe...
Radosava više nema, Milijana se u zrelim godinama nakačila na internet i odavno ne koristi papir i olovku, samo je virtuelni sin Mišo i dalje briljantna Živkova anticipacija današnje realnosti.
"Đekna" još ne umire, mora da nam čuva sjećanja na Crnu Goru koja je imala budućnost u svemu, pa i kulturi.
Ta Crna Gora ostala je u prošlosti. Ovakvom kakva je danas napravila ju je prošla vlast, a ova nova ili ne umije ili neće da izađe iz prošlih vjekova. Sve dok joj građani ne pošalju kopiju pisma sinu Mišu...
***
Zaludu priča Mladena Bojanića i Milojka Spajića u Načisto. Zaludu i biografija Jakova Milatovića koja se bez čuda ne može zapamtiti prije četvrtog slušanja... Nažalost, ta trojica ministara samo su onaj čuveni izuzetak koji potvrđuje pravilo.
A pravilo kojeg se Vlada držala i prošle sedmice bilo je - korak naprijed, tri koraka nazad. I stvarno joj niko ne može nauditi koliko ona sama sebi. Ne mislim pritom na strateške planove, ovima za koje znamo rijetko ko nalazi mane.
Pod manom su, uglavnom, javni istupi i promjena javno saopštenih stavova. A naročito prečesto kopiranje manira bivše vlasti.
Zato se i kohabitacija sa Predsjednikom iz suprotstavljenog bloka pretvorila u - imitaciju. Koja se od originala razlikuje samo po nacionalnom predznaku.
Poruka da neće biti revanšizma važiće izgleda samo po dubini. Visinu i širinu niko nije ni pominjao... Zbog toga će, sve su prilike, trojica ministara koji se bave budućnošću još dugo ostati u sjenci onih koji nas vraćaju u prošlost.
***
Dobro je što je ministarka prosvjete riješila da ispravi jednu nepravdu iz bliske prošlosti. I čim je stupila na posao vlastitim primjerom pokazala kako se poštuje Ustav, odnosno njegova norma o ravnopravnosti ćirilice i latinice u službenoj upotrebi.
Ćirilica jeste i crnogorsko pismo, oduvijek je to bila. Njenom azbukom napisana su najvrjednija crnogorska djela i najvažniji istorijski izvori. Zbog čega je bivša vlast odlučila da je protjera - nikad nije razjašnjeno.
Stoga i nije neophodno sad preispitivati ni motive koji su novu vlast podstakli da joj vrati ustavni status.
Motivima rektora Gojka Perovića da Bogoslovija Svetog Petra Cetinjskog dobije u obrazovnom sistemu isti status kao Medresa "Mehmed Fatih" nema se što prigovoriti. Prirodno je da se svaka crkva, pa i Srpska pravoslavna, bori za podršku države školi vjeronauke.
Ima, međutim, i te kako mjesta prigovoru na obrazloženje ministarke Vesne Bratić o integrisanju najstarije škole u državni obrazovni sistem.
- Ako imamo u vidu da u Crnoj Gori više od osamdeset odsto građana jesu vjernici Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori, više je nego logično da se cetinjska Bogoslovija akredituje i ostvari sva zakonska prava i status koji joj pripada, a koji do sada nije imala - poručila je ona.
***
Kao ministarki sporta i razonode, moglo bi joj bit' da ne zna kako se ne može u vidu imati ono što niko osim nje vidio nije.
Kao ministarki nauke, a bogme i kulture, nije joj dopušteno iznošenje stavova koje nauka nije potvrdila, naročito ne onih koje demantuje puka statistička realnost.
Kao ministarki prosvjete u sekularnoj državi, zabranjeno joj je forsiranje religije čak i u načelu, kamoli u pojedinostima. A tvrdnja da više od 80 posto građana jesu vjernici Srpske crkve bila je prst u oko za najmanje dvije grupacije.
Na prvom mjestu za ateiste i agnostike, koliko god da ih ima. Da se sad ne pozivam na ankete koje kažu da zbir onih koji smatraju da bog ne postoji i onih koji tvrde da se njegovo postojanje ne može dokazati iznosi najmanje 40 odsto.
Za Crnogorce koji više vjeruju istorijskoj nauci nego mitovima o prošlosti ta izjava bila je ne samo provokativna nego i uvredljiva. Nijesu oni obnavljali Crnogorsku pravoslavnu crkvu samo zbog zbog načina na koji je ukinuta, nego i zbog odnosa Mitropolije crnogorsko-primorske prema njima, posebno krajem prošlog vijeka.
Kadrovski promašaji nakon smrti vladike Antonija ne mogu biti alibi za promašeno tumačenje istorijskih dokumenata.
Pokušaji utjerivanja crnogorskih vjernika u crkvu drugog naroda nijesu od juče, stariji su od vijeka. Činjenica da ima Crnogoraca koji svoju vezu sa bogom svojom voljom uspostavljaju preko Srpske crkve ne može ministarki prosvjete, niti bilo kome, biti argument za prisiljavanje svih vjerujućih Crnogoraca da tu crkvu prihvate kao svoju.
Ničim dokazanom tvrdnjom o 80 posto građana koji vjeruju SPC, obuhvatila je i najmanje 6,29 procenata pripadnika manjinskih naroda i manjinskih religija.
***
Što ministar pravde Vladimir Leposavić misli o ovakvom ignorisanju ljudskih prava - koja nijedna vlast ne može nikome da određuje, daje ili oduzima, nego mora da ih garantuje svima - još nije poznato.
Sudeći po izmjenama koje želi da unese u Zakon o slobodi vjeroispovijesti, bolje da Crnogorci što kasnije čuju njegovo mišljenje o njihovim pravima.
Inače će o Božiću i oni izaći na Ulicu, sa istim argumentima koji su prošle godine u isto vrijeme izveli Srbe - da je taj zakon diskriminatorski, da se donosi naopako i u više nego tenzičnoj atmosferi.
***
Zato bi bilo državnički mudro, a bogme i politički korektno prema najbrojnijem narodu u Crnoj Gori, da premijer Zdravko Krivokapić objasni neke od izmjena prije nego što uđu u skupštinsku proceduru.
Prvo, po čemu se - suštinski a ne samo formalno - razlikuju "evidentirane i registrovane" vjerske zajednice.
Drugo, da li se granično vrijeme za "poštovanje istorijskog trajanja i pravnog subjektiviteta postojećih vjerskih zajednica" odnosi isključivo na neki od ova tri datuma: 17. jun 1920. godine i ukaz regenta Aleksandra, 6. novembar 1929. i njegov kraljevski potpis ispod Zakona o SPC i 16. novembar 1931. i donošenje Ustava SPC.
Ili se "poštovanje istorijskog trajanja i pravnog subjektiviteta postojećih vjerskih zajednica" mora odnositi i na Crnogorsku pravoslavnu crkvu od 1905. kad je upisana i u Ustav knjaza Nikole, od 1888. kad je Valtazar Bogišić uveo CPC u Zakonik ili će Crnogorci morati da potežu za dokazima iz 1485. kad je stolica zetskih mitropolita preseljena na Cetinje.
Treće, kako će se dokazivati "pravo svojine preko katastra". Neki od najvrjednijih hramova građeni su u vrijeme kad Crnogorci nijesu imali kad da se bave geodezijom. A neki su se našli unutar državnih granica Crne Gore tek poslije Sanstefanskog ugovora, Berlinskog kongresa i Ustavotvorne skupštine Titove Jugoslavije...
Da ne pominjem koliko su značaja crkvenoj imovini kasnije davali "priučeni avnojski kartografi" i što se sve radilo po katastrima režima koji je na vlast došao ispravljanjem grešaka tih "priučenih kartografa"...
***
Četvrto - iako na kraju, po Crnu Goru može biti najrizičnije - zašto se Zakon mijenja bez javne rasprave. I što znači tvrdnja da "postoje vanredne i hitne okolnosti" za njegove izmjene...
Srpsko-crnogorski crkveni spor traje najmanje 101 godinu. Da ga riješi hitno i vanredno, pokušala je prošlog decembra bivša vlast i nakon osam mjeseci završila u - opozicionim klupama.
To što iste posljedice može da očekuje i ova tek ustoličena, i to u kraćem roku - samo je njoj za brigu. Mi ćemo časkom izabrati novu, konačno smo se uvjerili da to ništa ne boli.
Obnavljanje litija, ovoga puta sa crnogorskim predznakom, moglo bi da bude veoma opasno.
Zato što obnova pokojnog autoriteta na njihovom čelu nikad više neće biti moguća. A bez takvog autoriteta definitivno nijesu mogući ni masovni protesti na Ulici. Mirni, naravno...
P.S. Radosna je vijest da se nakon pojave apostolske vlade čuda ipak događaju. Premijer nam je iz sjedišta Evropske unije i NATO poručio kako će Vlado Georgiev opet moći da pjeva u Crnoj Gori. I ne samo to, država će dobitniku najvišeg državnog priznanja Matiji Bećkoviću omogućiti da konačno posjeti očevu rodnu grudu... Nastavak slijedi...
Bonus video:
