Sigurno je da ne postoji zemlja u kojoj se više pričalo i diskutovalo o Evropskoj uniji, a da se manje znalo o svim procesima koji idu iz Brisela i koji se vraćaju na istu adresu nego što je to Crna Gora.
Isto tako ne postoji zemlja koja je pregovarala punih osam godina i da je sebe nazivala liderom regiona (a svakako su i nju drugi tako nazivali), a da se pri tom nije sa mjesta pomjerila, nego što je to Crna Gora.
Sada je pred novom vladom jedna ozbiljna tema i revizija te oblasti koja se zove pregovarački proces. Prije jedno šest godina javno sam postavio pitanje da li Crna Gora pregovara ili ispunjava svoje obaveze iz definisanih kriterijuma i procedura koja nazivamo pregovaračkim poglavljima. Više sam tada bio sklon da vjerujem da smo u ulozi lošeg đaka koji jedva ispunjava svoje obaveze u jednom odjeljenju u kojem gotovo svi učenici ne mogu dobiti prelaznu ocjenu, osim Crne Gore koja na jedvite jade stiže do nekakve mršave dvojke. To nam pokazuju situacije sa Srbijom, Bosnom i Hercegovinom, Sjevernom Makedonijom, Albanijom, Kosovom.
Da bi se razumjele poruke koje dolaze iz Brisela neophodno je poznavati ne samo regionalne političke prilike, već prije svega geopolitičke, a takođe i kratki istorijat pregovaračkih procesa, pogotovo od velikog proširenja 2004. naovamo. Potrebno je, takođe, poznavati dešavanja unutar samih članica, dinamiku različitih viđenja razvoja Unije, oprečnosti oko aktuelne pandemije, migracija, bregzita i ostalih prošlih i budućih „egzita“ itd…
Ako krenemo od najnovijih dešavanja sa Mađarskom i Poljskom, koje su ozbiljno prijetile vetom na budžet EU i fondu za oporavak zemalja članica od posljedica pandemije, vidjećemo da postoji veliki nivo nerazumijevanja najaktuelnijih dešavanja i elementarnog funkcionisanja zajednice, sve do viđenja njenih izgleda i gabarita u budućnosti. Jačanje desnih snaga i konzervativne politike učinile su to da se dovedu temeljne vrijednosti EU u pitanje i preispitivanje modela njenog funkcionisanja. Tu prije svega mislimo na medijske slobode i vladavinu prava. Vladavina V. Orbana je dovela do ukidanja medija koji su imali tradiciju dugu više od pola vijeka, a vladavina J. Kačinjskog do erozije pravosudne autonomije u Poljskoj.
Kada bacimo pogled na politiku proširenja vidjećemo nekoliko kontroverzi. Definitivno da Evropska unija iz Mastrihta nije ista ona iz Lisabona, naravno mislim na ugovore koji su nastali u ovim gradovima, a koji su definisali njeno buduće trajanje. Ako vidimo kriterijume za prijem Bugarske, Rumunije i Hrvatske, vidjećemo da su mnogo blaži nego za mnoge zemlje iz prethodnih pregovaračkih procesa, o čemu svjedoče današnje situacije u tim zemljama koje su prepoznate po velikoj zastupljenosti organizovanog kriminala (Bugarska) i korupcije (Rumunija). Postoje i javna svjedočenja revizora Evropske centralne banke i priznanja o neispunjavanju mnogih kriterijuma bugarske strane vezano za fiskalnu harmonizaciju. Nedavno održani izbori u Rumuniji govore o velikoj apatiji i političkoj demotivisanosti birača u partijskom sivilu koje se proširilo ovom članicom EU. Isto tako, nepostojanje taktičnosti u pregovorima sa jednom državom kakva je Island učinilo je to da ova zemlja prekine pregovarački proces i da danas ima Kinu za strateškog partnera.
Svakako da se geopolitički uticaj prvensvteno očitava kroz najjaču članicu Evropske unije, Njemačku, koju zaokuplja najznačajniji spoljnopolitički projekat od pada Berlinskog zida - „Sjeverni tok 2“ koji Berlin direktno povezuje sa Moskvom preko gasovoda, a preko ovog energenta i ekonomski, privredni i politički. To je projekat kojem se danas najenergičnije protive Sjedinjene Američke Države (sa dolaskom Dž. Bajdena ove nesuglasice postaće još naglašenije).
Isto tako, nedefinisana dogovorna izlazna strategija sa Velikom Britanijom, čini da se sjutra još neki ozbiljniji igrač može odvažiti i napustiti ovo veliko i značajno društvo. Bolji poznavaoci Evropske zajednice i Unije znaju da bregzit nije novina - ranije su se desili Alžir i Grenland, koji su bili kolonija (Francuske), odnosno provincija (Danske) i da kriterijumi nijesu bili identični sa ovim današnjim. Nedavno smo imali situaciju da i Grčka bude na izlaznim vratima. Maratonski pregovori sa Turskom koji svima jasno stavljaju do znanja da neće nikada biti završeni uspješno, čine to da ova vrlo značajna članica NATO-a nastoji iskoristiti svaku geopolitičku šansu da nanese udarac Evropskoj uniji.
Naše prve EU komšije, Hrvati, su u trenutku kada su bili na pragu ulaska, puni euforije pozvali čuveno ime sa Oksforda Niala Fergusona da održi jedno predavanje na tu temu. On je to prihvatio i na predavanju se trudio da cijeli njihov proces sažme u metaforu „after party“. U saglasju sa metaforom, rekao je da će „Hrvatska ući u Uniju poslije ponoći, kad su svi gosti veći pijani, a hrane je ponestalo. Prostor je potpuno uneređen, mnogi spavaju, a neki su već uzeli kapute i pripremaju se za odlazak“. Ako je ovako metaforički predskazan ulazak naših komšija u EU, šta reći za Crnu Goru ako taj proces dovede do kraja.
Sva ova pobrojana problematika govori o velikim izazovima u kojima se nalazi Evropska unija kako na unutrašnjem, a tako i na spoljašnjem planu, a i da ona voljno ili nevoljno mora proces proširenja držati otvorenim. Nekada sa spuštenim kriterijumima, a nekada sa previše podignutim ljestvicama i novim metodologijama sama Unija ulazi u jedan začarani krug ili što bi naš narod rekao “vrzino kolo“ iz kojeg sve teže nalazi izlaze.
Cijeli ovaj tekst jeste uvertira u nastavak pregovaračkog procesa u kojem se nalazi Crna Gora, a koji je bio, najblaže rečeno, dosta neobičan. Dosadašnje aspekte pregovora određivala je jedna nepromijenjena vlast izašla iz šinjela jednopartizma, koja je dosta hipoteka unijela u pregovarački proces od ratnog nasljeđa, afera, korupcije, fasadne demokratičnosti itd…
Zbog toga je Brisel mogao tome dijalogu davati ton i boju koja je njemu odgovarala i predstavljati ovaj proces na način kakav on želi, a da pri tom nema nikakvu reakciju sa suprotne strane.
Današnja nova vlada ima potpuno drugačiju poziciju. Ovaj proces može da nastavi kao vlast bez ikakvih hipoteka, potpuno čista i rasterećena bilo ideološkog ili partijskog balasta. Zato i pregovaranje može da bude jasnije pozicionirano i da bude ono što mu i svrha i naziv nalažu - pregovori kao usaglašavanje interesa dviju strana. To bi značilo da jasnije iskažemo šta hoćemo a šta nećemo i koje državne interese štitimo. U tom smislu, kada su pozicije mnogo jasnije, zasigurno će se mnogo brže odvijati i čitav proces.
Iz tih razloga je jako važno razumijevati dešavanja koja se odvijaju u sjedištu EU kao i poruke koje se emituju sa tih adresa. Ne manje bitno jeste imati analitički tim ili organizaciju koji će pratiti dešavanja u Briselu i moći da da smjernice kako bi ova najveća kontinentalna organizacija mogla izgledati makar pet godina unaprijed, da bi, saglasno tome, mogli osmišljavati i unapređivati naše spoljnopolitičke strategije. Samo tako možemo sagledati trenutak i okolnosti kada možemo da privedemo kraju nešto što traje previše dugo za jednu zemlju koja bi mogla relativno brzo, sa aspekta svoje veličine, završiti ovaj proces i zadovoljiti svoje spoljno političke prioritete.
U suprotnom, sve bi ličilo na nešto što zasigurno ne bismo željeli - opet se vraćamo na naše hrvatske komšije za koje čuveni Igor Mandić kaže da ih je zadesila „intelektualna oluja“, zbog odlaska najboljih kadrova koje ta zemlja ima, ili da tražimo za strateške partnere velike globalne igrače koji nijesu sa evropskog kontinenta, kao što je to uradio Island.
Autor je programski direktor Centra za političku edukaciju
Bonus video:
