Avgust/septembar - Bila je to duga noć, preduga... Trideset mojih godina prošlo je kroz nju jednu. Sve to vrijeme zamišljala sam kako ću se osjećati kad jednom svane, stotine verzija motale su mi se po glavi...
Samo mi jedna nikad na um nije pala - da neću osjećati ništa. Ako se praznina u duši ne broji u osjećanja.
Sad osjećam i strah, ali ne svoj nego Crne Gore. I to najveći od svih strahova - strah od nepoznatog. S kojim se, prvi put u dugoj istoriji, nije suočila oružjem nego olovkom.
Zato i izgleda ovako zbunjeno...
Znam, trebalo bi da se radujem baš zbog te olovke, ali ne umijem... Razum je u sedmoj deceniji jači od osjećanja, zato danima gledam izborne brojke. I bojim se da u nedjelju veče nije pobijedila samo iskrena želja za slobodom, pravdom i jednakošću.
Dok je izgovarao kako ipak ima trideset mandata, kako je njegova partija i dalje najjača, kako s partnerima ima četrdeset - Milo Đukanović bio je crn kao zemlja.
I to baš kao ova koju nam ostavlja. Toliko je crna da upravljanje njome ne poželiš ni krvniku, a kamoli rođenoj opoziciji... I ne mračim ja da bih glasače pobjedničkih stranaka ubila u pojam.
Samo mi se čini da će, ako sad izbjegnu euforiju, lakše podnijeti ono što ih tek čeka. Praznu državnu kasu, za početak...
Na kraju će, nadam se, dočekati ono za šta su se borili - normalnu, moralnu, zdravu, slobodnu, pravednu, obrazovanu i bogatu Crnu Goru.
Ali, do tog kraja ima najmanje dvadeset godina, ako pobjednici počnu da je grade već ovog ponedjeljka. Čak i trideset, ako zakasne samo dva-tri mjeseca.
Ako ponove greške bivšeg režima, može i da je ne bude. Ne samo Crne Gore iz mojih davnašnjih snova, nego - nikakve.
* * *
Septembar/oktobar - Znam, nije profesionalno oduzeti novoj vlasti nepisano pravo na sto dana poštede u medijima, ali - jače je to od mene! Još od početka kampanje ta sumnja mi je na vrh jezika, a od prvog zasijedanja novog parlamenta i na vrhovima prstiju.
U stvari, više je riječ o dilemi koja, ne od dana do dana nego od sata do sata, preteže čas na jednu, čas na drugu stranu. Godinama već provlačim je u kolumnama kroz stihove Branka Miljkovića "Hoće li sloboda umeti da peva kao što su sužnji pevali o njoj".
Prevedeno na prozaični jezik politike: imaju li svi pobjednici ovih izbora dovoljno ljudskog i demokratskog kapaciteta da izdrže težinu vlastite pobjede.
Predugo je trajala depeesova škola političkih nauka. Trideset godina naopake očigledne nastave možda i nije moglo dati bolji rezultat.
Zato je, nakon tijesne izborne pobjede, odmah trebalo započeti pripreme za popravni. Uz mnogo opreza pri izboru profesora za dopunsku nastavu.
Hoće li pobjednici dobro savladati propušteno gradivo - znaćemo tek na narednim izborima. Do tada, bar što se mene tiče, preostaje samo da češće parafraziram drugog pjesnika:
- Kad nešto počne naopako onda se naopako i završava, to jest ne završava se nikako nego tako naopako traje.
A naopak je, prije svega, bio metod rada poslije izbora.
Zato sad moram da citiram i sebe - ne pravi se Vlada preko medija!
* * *
Oktobar/novembar - Umro je mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije. Najomraženija i najomiljenija ličnost u Crnoj Gori tokom protekle tri decenije. U stvari, jedna od dvije.
Mrtva trka sa predsjednikom Đukanovićem, i po broju protivnika i po broju obožavalaca, trajala je sve do mitropolitove smrti.
Zbog zasluga za voskresenje ugleda crkve poslije pada komunizma divili su mu se najumniji znalci pravoslavlja, a sljedbenici Srpske crkve ga obožavali.
Zbog političkih stavova, prečesto izražavanih vrlo teškim riječima, bio je veoma omražen na crnogorskoj strani. Protivnici mu nijesu ostajali dužni, na javnoj sceni bio je njihov glavni negativni junak od ustoličenja do smrti.
Ipak, njegov usud bio je tipično crnogorski. Kao i sve najuticajnije ličnosti u Crnoj Gori tokom posljednja dva ili tri vijeka, drugu polovinu mandata proveo je pokušavajući da ispravi samog sebe iz one prve.
Tako je bilo sa Njegošem, kraljem Nikolom, Blažom Jovanovićem, Milovanom Đilasom i Milom Đukanovićem.
Mitropolita Amfilohija, uprkos objektivnim razlikama, sa njima vezuje još nešto. Savremenici uglavnom nijesu primjećivali te promjene, od onih koji jesu mnogi nijesu umjeli da ih - protumače.
Sad umiju svi koji hoće, epitaf na nadgrobnoj ploči jasan je i bez tumača:
"Amfilohije/ arhiepiskop cetinjski/ mitropolit crnogorski/ egzarh sveštenog trona pećkog/ 1938-2020/ na tronu mitropolita zetskih/ crnogorsko-primorskih/ 1990-2020".
* * *
Novembar/decembar - Da još nijesmo ni na polovini puta do slobode, pravde i jednakosti, ali i da ti ciljevi ipak nijesu totalna utopija, uvjerili su me poslanici Boris Bogdanović, Miloš Konatar i Momo Koprivica. I demantovali Vistana Odna da baš sva djeca kojoj je činjeno zlo i sama postaju zla.
Hvala im na tome, o slavi ćemo za četiri godine.
Nažalost, oni su još u manjini, i u parlamentu i u Crnoj Gori. Ali crnogorska prošlost ipak daje nadu, sve dobre ideje počinjala je da širi neka manjina...
Većina govornika samo je potvrdila riječi Josifa Brodskog o strašnim posljedicama koje totalitarna društva ostavljaju na one koji imaju nesreću da u njima odrastaju, ne samo biološki nego i politički.
Da će bivša vlast i u ulozi opozicije pokazivati svoju najmračniju stranu, bilo je logično... Ali da će budućeg premijera onako izbručiti oni koje je doveo na vlast - e to, pri zdravoj pameti, niko nije mogao očekivati.
Nijesmo za tri duge decenije imali priliku da vidimo, ali može biti da se nekad nekome poslaniku vlasti nije dopao ekspoze nekog mandatara. Može biti da ni neki od ministara nijesu bili po volji nekom poslaniku iz iste partije. Može biti da je bilo i onih koji su za premijera željeli da vide nekog drugog sa svoje liste...
Ali ne vjerujem da je iko na svijetu imao priliku da gleda kako većinski dio zakonodavne vlasti javno prezire i premijera i njegov ekspoze i članove njegovog kabineta. A dan-dva kasnije, u iste opanke, pred kamerama glasa za tog istog premijera, isti ekspoze i iste ministre.
Niti je ikad, još otkako je 1789. uspostavljena prva savremena demokratija, ijedna vlada oborena u parlamentu prije nego što je - izabrana.
* * *
Decembar - Pokušaji utjerivanja crnogorskih vjernika u crkvu drugog naroda nijesu od juče, stariji su od vijeka. Zato kadrovski promašaji u Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi, nakon smrti vladike Antonija, ne mogu biti alibi za pogrešno tumačenje istorijskih dokumenata.
Činjenica da ima Crnogoraca koji svoju vezu sa bogom svojom voljom uspostavljaju preko Srpske crkve ne može ministarki prosvjete, niti bilo kome, biti argument za prisiljavanje svih da tu crkvu prihvate kao svoju.
Sudeći po izmjenama koje ministar pravde želi da unese u Zakon, bolje da Crnogorci što kasnije čuju njegovo mišljenje o njihovim pravima.
Inače će o Božiću i oni izaći na Ulicu, sa istim argumentima koji su prošle godine u isto vrijeme izveli Srbe - da je taj zakon diskriminatorski, da se donosi naopako i u više nego tenzičnoj atmosferi.
Zato bi bilo državnički mudro da premijer objasni neke izmjene prije nego što uđu u skupštinsku proceduru.
Prvo, po čemu se - suštinski a ne samo formalno - razlikuju "evidentirane i registrovane" vjerske zajednice.
Drugo, da li se granično vrijeme za "poštovanje istorijskog trajanja i pravnog subjektiviteta postojećih vjerskih zajednica" odnosi na neki od ova tri datuma: 17. jun 1920. godine i ukaz regenta Aleksandra, 6. novembar 1929. i njegov kraljevski potpis ispod Zakona o SPC ili 16. novembar 1931. i donošenje Ustava SPC.
Ili se "poštovanje istorijskog trajanja i pravnog subjektiviteta postojećih vjerskih zajednica" mora odnositi i na Crnogorsku pravoslavnu crkvu od 1905. kad je upisana i u Ustav knjaza Nikole, od 1888. kad je Valtazar Bogišić uveo CPC u Zakonik ili će Crnogorci morati da potežu za dokazima iz 1485. kad je stolica zetskih mitropolita preseljena na Cetinje.
Treće, kako će se dokazivati "pravo svojine preko katastra". Neki od najvrjednijih hramova građeni su u vrijeme kad Crnogorci nijesu imali kad da se bave geodezijom. A neki su se našli unutar državnih granica Crne Gore tek poslije Sanstefanskog ugovora, Berlinskog kongresa i Ustavotvorne skupštine Titove Jugoslavije...
Četvrto - i najrizičnije - što znači tvrdnja da "postoje vanredne i hitne okolnosti" za izmjene Zakona...
Srpsko-crnogorski crkveni spor traje najmanje 101 godinu. Da ga riješi hitno i vanredno, pokušala je prošlog decembra bivša vlast i nakon osam mjeseci završila u - opozicionim klupama.
To što iste posljedice može da očekuje i ova tek ustoličena - samo je njoj za brigu.
Mi tih briga nemamo!
Časkom ćemo izabrati novu, konačno smo se uvjerili da to ništa ne boli...
Bonus video:
