U maju 2021. vojnici će izaći na manevre. U Japan će oni doći iz SAD i Francuske. Snage samoodbrane Carevine će održati sa njima zajedničke manevre, i na kopnu i na moru. Ova objava tokijskog desnog lista “Sankei Shimbun”, sa početka decembra, izazvala je pažnju u zemlji. Ne radi se samo o tome da se uvježba odbrana teritorije “nego i da se pošalje poruka Kini, koja pojačava svoju otvorenu maritimnu ekspanziju sa ciljem da zaokruži pomorske teritorije na koje je bacila oko”, navodi se u tekstu.
Ovaj članak je brzo izazvao i internacionalnu pozornost. Pojedini analitičari su odmah upozorili da sve to liči na opis konflikta u kom i najmanja greška može izazvati teške posljedice. Na neki način je ovaj utisak i korektan. Posebno od 2012, kad je Japan od privatnih vlasnika kupio arhipelag Senkaku i proglasio ga za svoju državnu teritoriju, u vazduhu visi scenario moguće vojne konfronatacije. Jer Kina smatra ovaj arhipelag - koji na geografskim kartama u Pekingu zovu Diaoyu - svojom teritorijom. Stoga Japan već devet godina u kontinuitetu povećava budžetska izdvajanja za vojsku. Sa uvijek istim objašnjenjem: sve agresivnije ponašanje Kine.
Poseban problem pri tome predstavlja sve veći pad japanske ekonomske moći. Već skoro tri decenije privreda Carevine stagnira. Od davno najavljenog ekonomskog buma takođe odavno nema ništa. Što prevashodno leži demografskoj strukturi Japana: njegovo stanovništvo već 20 godina sve više prosječno stari i opada, a time tendencionalno i broj proizvođača i broj konzumenata.
Kineski uspon je tema japanskih razgovora
Zbog takvog razvoja situacije Japan sve više gubi, decenijama njegovan, statusprimjera blagostanja za cijelu Aziju. I sada želi svima da pokaže kako je i dalje centralni igrač. Japanskoj desnici do sada nezaustaviv uspon Kine pomaže na poprilično paradoksalan način: “Za nacionaliste u Tokiju, Kina je omiljeni neprijatelj”, kaže Masaaki Ito, profesor sociologije na tokijskom Seikai -Univerzitetu. “Japanski uticajni nacionalisti našu Carevinu doživljavaju kao hegemona Azije”, objašnjava Ito.
Stoga naconalistima politički savršeno odgovara prijeteći nastup Kine, jer onda u Japanu ne moraju više da objašnjavaju nikome ništa. Ali pri tome imaju poprilično veliki praktični problem: od kraja II svjetskog rata Japan, formalno-pravno, nema pravo da posjeduje sopstvenu armiju. U ustavu, kojeg su poslije kapitulacije Japana ovoj državi izdiktirali iz Vašingtona, u članu 9 je Carevini zabranjeno da vodi rat, čime oficijalno nema ni oružane sile.
No, de facto Japan, manje-više diskretno, zaobilazi ovo ograničenje postojanjem tzv. “Snaga samoodbrane” čija su ovlašćenja i dalje vrlo ograničena. Japanska desnica zato već decenijama insistira na promjeni ustava. A posljednjih osam godina ona kontroliše vladu. Centralni zahtjev nacionalista je brisanje člana 9 iz ustava. Iako je većina stanovništva Japana veoma pacifistički nastrojena i neraspoložena da ulazi u mijenjanje ustava, ofanzivna retorika Kine i njeno pojačano vojno prisustvo u Pacifiku sve više osnažuju pozicije nacionalistima u Tokiju.
A resantiman prema Kini je inače ionako sveprisutan u Japanu. Ne boli samo grlate patriote to što je Kina krajem 2010. Japan izbacila sa mjesta druge najjače privrede svijeta. Rezultati ispitivanja javnog mnjenja pokazuju da Japanci sa jedne strane sve više zaziru od rastućeg blagostanja Kineza a sa druge sve više pesimistički doživljavaju razvoj situacije u sopstvenoj zemlji: obje pozicije su međusobno isprepletene, a uspon Kine je jedna od glavnih tema japanskih svakodnevnih razgovora.
Japanska politika vježba balansiranje
Kao i u drugim zemljama, i u Japanu puno koncerna prodaje svoje proizvode na ogromnom tržištu Kine, a japanski konzumenti profitiraju od mase kineskih jeftinih produkata. I to sve više. Kineski proizvodi su 2018. činili 23% svih uvezenih u Japanu, da bi 2020. njihov broj narastao već na 50%.
Ali ono što Japan posebno zabrinjava jeste asimetrija u razvoju trgovinskih odnosa sa Kinom: ona nije postala zavisnijom od Japana: 2000. godine je uvoz iz Japana bio na nivou 18% ukupnog uvoza Kine. Japanski udio je 2018. pao na 6%. To znači da Japan sve više postaje zavisan od Kine, a ne obrnuto.
Upravo stoga politika Japana vježba akte balansiranja prema Kini: odbrambeno-političkom antagonizmu predpozicionira rastuće privredno partnerstvo. “Rastom privrednih odnosa situacija za carsku vladu u Tokiju biva sve komplikovanija”, kaže Jeffrey Kingston, profesor politikologije na tokijskom Temple Univerzitetu.
Japanski politički cik-cak kurs
To je potvrđeno nedavno u formi sporazuma o slobodnoj trgovini Regional Comprehensive Economic Partnership (RCEP), u kom se definiše da narednih godina treba ukloniti do 90% svih trgovačkih barijera između država potpisnica. Iz japanske perspektive gledano, to znači da Tokio mora da sa 86% spusti na 8% broj takvih barijera u trgovini sa Pekingom.
Upravo iz tog razloga je gospodar Kine Xi Jinping 2020. godine bio planirao da po prvi put poslije 12 godina kroči na tlo Japana, u državnu posjetu: no od toga nije bilo ništa zbog pandemije korone. Pa je termin pomjeren za 2021. Vlada u Tokiju je u međuvremenu signalizirala da bi - pod određenim uslovima - mogla i da se priključi kineskom mega-projektu Novi Put svile, kojim Peking želi da veliki dio planete veže za sebe kroz infrastrukturne projekte i trgovačke rute.
Japanska vlada ipak paralelno sa Indijom radi na alternativnom projektu, koji je manjeg obima ali čiji je cilj za vlade u Delhiju i Tokiju sličan. Bivši japanski premijer Shinzo Abe je u svim prilikama naglašavo da su projketi osovine Indija/Japan u saglasju sa ciljevima i vrijednostima zapadnog “liberalnog svjetskog poretka” te da poštuju ekološke standarde, za razliku od kineskih.
Time je slika jasnog cik-cak kursa japanske elite potpuna. Japan nije jedina država koja ima problema u definisanju strategije ophođenja sa Kinom. Ali posve željeni politički efekt dugogodišnjeg naoružavanja vlade u Tokiju je činjenica da u međuvremenu svi u Japanu Kinu doživljavaju kao latentnu prijetnju. Atmosfera u kojoj, tradicionalno, japansko stanovništvo ne postavlja previše kritičkih pitanja vladi.
(Die ZEIT)
Prevod: Mirko Vuletić
Bonus video:
