Pojava “nove religioznosti” u sutonsko doba Jugoslavije, bila je smiješna i zlokobna istovremeno. Bilo je naime nešto nušićevsko u toj nagloj promjeni društvene paradigme, a s druge strane breme istorijskog iskustva nedvosmisleno je upućivalo na žanr koji će uslijediti: nacionalni horor.
Licemjerje presvučenih “članova partije”: to je bio temelj na kome je počivala ta nova religioznost. Opet, izvjesno je da religiozna praksa sa takvom genezom ne može bilo kada i bilo kako dovesti do nečega odista autentičnog ili duhovno vrijednog.
Dominacija takve religioznosti društvo gura u orgiju gluposti i banalnosti. U svakom slučaju, bliže karikaturi nego realnosti.
Pa onda dobijate ubice koji mašu krstom, starlete koje prepričavaju svoja religiozna iskustva i traganja, političare koji se udvaraju mantijama, “hrišćane” koji pozivaju na krv i osvetu, da ostanemo u manje više žovijalnim registrima aktuelne medijske civilizacije, da se ne vraćamo u devedesete kada se “u ime našega boga” palili domovi i zatirali narodi.
Dok su jugoslovenskim društvima dominirali ateisti, stvar je kako-tako funkcionisala, kada su novoreligiozni postali ubjedljiva većina, otišlo je onamo gdje je otišlo. Na koncu, to što neko vjeruje da je dobar hrišćanin uopšte ne znači da je dobar hrišćanin.
Zar nije tu vrstu problema, i to sa dvije strane, sa dva predznaka, pokazala ova sumorna jednogodišnja storija oko zakona o vjerskim zajednicama? I na kraju je stvar “otišla” bez ozbiljne javne rasprave, jer, opet je to bila neka druga računica, daleko od pitanja vjere. Čitava ta priča je pokazala nedoraslost jednog društva i njegovih elita da se ozbiljno pozabavi važnim pitanjima, uvažavajući demokratski duh i procedure, a ne logiku ove ili one hitnosti. I mimo priče o zlosrećnom zakonu, nekoliko je detalja, posljednjih nedjelja koji su bjelodano ilustrovali limite te i takve religioznosti. I ne samo limite, već i njenu duboku perverznost.
Recimo, primitivni napad na Latinku Perović, gdje jedna vrla “hristijanka”, najdirektnije, zastrašujuće eksplicitno priziva njenu smrt, uz licemjerno “Bože mi prosti”. Što tek misli o svom bogu kada mu ovako lako traži oprost? Predanost površnoj pseudo-duhovnost društvenih mreža je već govorljiv simptom, ali, ovdje je zanimljiva retorika i odabir figura, u rasponu od prizivanja ognja da sažeže (liše nejači) do nedostojno banalnih opservacija o ljudima. Momenat koji možda i dublje uznemirava, jer upućuje na vrlo problematičan mentalni profil, i na golemu identitetsku konfuziju, je i uvreda izrečena od žene a tako duboko antiženska. Potegnuta je riječ “babetina”. “Kad će ova babetina bogu na istinu.”
Što su ti značenjske nijanse… Dok smo ranije saznali za “baku” (to je ona na meskalinu, što tvrdi da se Crnogorke vjenčavaju u crnini) sada smo spoznali i - babetinu. Baka je divno, idilično biće koje pripovijeda bajke, a babetina je ona koja govori istinu koja mi se ne sviđa. Babetina treba da ide “bogu na istinu”, dok će baka nastaviti da priča gluposti… Uz oganj. Koji bi kasnije trebalo da sažeže neprijatelje svih fela. (Ah, da: “liše nejači”; mora da će bog uočiti njenu dirljivu humanost.)
Vjernica? Možda nekog astečkog kulta, ali, jasno je da sa hrišćanstvom ovo nema dodira…
Nimalo hristijanski ne djeluje ni sklanjanje ozbiljnih političkih problema pod veo vjerničkih emocija. Zato ne treba vjerovati crkvama dok god su im, i jednima i drugima, važnije građevine od ljudi. Srećom, ja sam ateista, pa se ne moram opterećivati tržištem pravoslavnih duša u Crnoj Gori.
Da li je moguće da neko vjeruje da su ovakve stvari samo incidenti, a ne i jasno artikulisana politika? Gospođa Bratić, upravo takva kakva je i baš zbog toga a ne nečega drugog, odabrana je da bude to što jeste.
A mi ćemo se i dalje igrati žmurke…
Bonus video:
