Srijeda je, podne, prežim ispred televizora da mi ne promakne početak skupštinskog zasijedanja. Preže i opozicioni političari, ne samo danas nego puna četiri mjeseca. Da im ne promakne kakva korisna pravna nejasnoća, jer i najmanja sitnica može biti od koristi. Depeesovci, esdeovci i beesovci još se nadaju brzom povratku, nije im se čudit' kad ne znaju da rade ništa drugo osim da budu vlast.
Tako to biva kad ljudi obole od značaja. Najprije sami povjeruju da su nezamjenljivi a onda, sve do penzionisanja, u to uvjeravaju svoje birače. Po cijenu da naprave lakrdiju ne samo od jednog izbornog rezultata, nego i od cijele države.
Bivši režim očigledno nema namjeru da čeka - i to ne trideset, nego ni tri godine - normalnu smjenu na izborima.
Nema ni nade u ponavljanje istorije, ulicom je teško bilo doći da vlast i prvi put uz pomoć Srbije, a kamoli drugi put bez nje.
Zaludnje je ispalo i uzdanje u crnogorske komite, mutirao je taj soj decenijama i oslabio preko svake mjere. Zato su se, valjda, nasljednici Krsta Zrnova i hrabrili barjakom NATO-a pred Skupštinom Crne Gore...
***
U borbu za pravo, čast i slobodu, komitsko-patriotske brigade ne da nijesu došle u punom sastavu, nego se od okupljenih nije mogla sastaviti ni poštena četa. Malo zbog nepripremljenosti komita za hladnoću, više zbog priprema za izbore u Nikšiću.
Pukovnik ili pokojnik pitanje je sad, nema trećeg puta za komitskog vođu.
Ako izgubi sjevernog mu kraja stražu, ne samo da divno lice perjanice počivšeg gospodara neće krasiti bilbordi sa likom ovog recentnog. Nego će, u slučaju da njegove partijske trupe izgube kontrolu nad Onogoštom, izgubiti i šansu da u upravljanju Crnom Gorom saučestvuje prije 2028. Ako uopšte ima šanse da se održe ucijelo sa bašibozukom...
Upravo tom cilju, držanju bašibozuka na okupu, treba da posluži puzajući puč koji još od prošlog ljeta organizuju zatočene institucije. Njegovo drugo ime je - opstrukcija na komitski način.
Pozivanje na demokratske procedure služi samo za to da se nekadašnji evropski partneri što kasnije dosjete o čemu se radi.
***
Kad se opozicija služi svim sredstvima da poremeti ili onemogući rad parlamenta kako bi nanijela što veću štetu aktuelnoj vlasti, to se naziva opstrukcija. I to u demokratiji nije zabranjeno.
Uprkos tome, praktikuje se samo u izuzetnim situacijama. Zato što opstrukcija može nanijeti štetu veću od dozvoljene, odnosno ugroziti opšti i dugoročni interes građana i države, a ne samo pojedinačni i kratkoročni interes vlasti.
Tako kaže teorija.
Na Terenu, koji prepoznaje samo interes jedne interesne klike, opstrukcija se sprovodi na svakom mjestu na kojem mogu biti ugroženi njeni interesi. Blokiranjem ključnih odluka ne samo u parlamentu, nego i u tužilaštvu, sudstvu i drugim institucijama, Crna Gora ostaje zatočenik bivše vlasti, iako su je građani na izborima razvlastili još prije četiri i po mjeseca.
Zato je prekjuče Ustavnom sudu i moglo bit' da se onako sprda sa Ustavom. A to je bila samo pokazna vježba što tek čeka Skupštinu i Vladu, sve dok Predsjedniku ne istekne mandat.
***
Sud koji je godinama i sam predmet javne sprdnje zbog hiljada neriješenih žalbi, predloga i inicijativa, prelomio je u glavu baš sad, pokazujući svoju agilnost nadgornjavanjem s jednim od skupštinskih odbora.
Da bruka bude veća, navrat-nanos trenira strogoću nad proceduralnim izmjenama poslovnika, a kroz noge su mu decenijama prolazili naopaki zakoni koji su prije prestajali da važe nego što bi dočekali odluku o (ne)ustavnosti.
Neka se Skupština izjasni najkasnije za 15 dana, tako je nekako glasila komanda Ustavnog suda kojom se od najvišeg organa zakonodavne vlasti traži da zasijeda kad mu vrijeme nije.
Dobro, ne mora za 15, može i za 30, cjenjkao se predsjednik tog suda nakon što mu je predsjednik Skupštine odbrusio da neće da krši ni Poslovnik, a kamoli Ustav.
U međuvremenu, poslanici su pokušavali da raščivijaju što izvršna i zakonodavna vlast mogu da urade kad Ustavni sud prekrši Ustav. Ispostavilo se - ništa. Ali, bukvalno ništa, sve dok se vladaćoj većini ne pridruži još najmanje osam poslanika opozicije.
Premijeru i vicepremijeru preostalo je jedino da drže konferencije za medije, što su tokom popodneva i uradili. Ministar pravde više ne može ni to. Pokušao je jednom da progovori nešto o sudu kojem je do pravde stalo taman koliko i Ustavnom i - zaglavio u Specijalnom tužilaštvu.
***
Ništa ne može da uradi ni vladajuća skupštinska većina. Osim da se i ona ispovijedi pred javnošću i spasi dušu svoju. To je i uradila, najkraće i najefektnije do sada, ali uzalud.
Slaven Radunović: Drskost koju je pokazao Ustavni sud ne može se očekivati ni od ulične bande. Radi se o brutalnim partijskim vojnicima.
Branko Radulović: Treba da se pripremimo za jaču i konkretniju borbu.
Momo Koprivica: Ustavni sud ne radi svoj posao, kao ni Sudski i Tužilački savjet, radi se o klasičnoj zloupotrebi službenog položaja.
Miodrag Lekić: Živimo u trenutku institucionalne opstrukcije. Apelujem da akteri kohabitacije u saopštenjima izbjegnu "nastavak dijaloga" kao da smo u Francuskoj, da se i potezima i retorikom prilagodimo ovome što doživljavamo.
***
Retorikom nekako i mogu ali potezima teško, svi zakoni prilagođeni su jednoumlju u sve tri grane bivše vlasti. To što će Predsjednik možda potpisati ove koje je nova većina morala da usvaja dva puta nije dovoljan razlog za nadu. Zato što ne mora to da uradi, sve dok je ovakvog Ustavnog suda.
I da ih potpiše, kakva korist. Tek slijede izmjene najvažnijih zakona i donošenje novih. Ako je ovakva opstrukcija organizovana zbog neuspjelog knjiženja crkvenog bogatstva na ime države, kakva li tek slijedi zbog vrlo uspjelog knjiženja državnog bogatstva na lična imena, kad pravosuđe ko zna do kada ostaje u rukama bivše vlasti...
I potpuno je u pravu Milan Knežević - što će nam ovakvi sudovi, bolje da smo otvorili bolnicu, psihijatriju, ili dali Draganu Bokanu da otvori neki tržni centar... Što se mene tiče, glasam za psihijatriju...
P. S. Nebojša Medojević, 18.11. 2020: "Ja govorim imenom i prezimenom ko je u ime Crkve učestvovao u ovoj prevari - vladika Joanikije, pop Gojko Perović i Vlado Božović. Oni su odgovorni za ovu prevaru i izdaju birača. A Crkva nijesu sveštenici, nego narod. Samo ja više neću učestvovati u političkim igrama sveštenika koji su odigrali još jednom za Mila Đukanovića i opstanak ovog režima."
Nebojša Medojević, 16. 1. 2021: "Nisam nikada imao problem sa Srpskom pravoslavnom crkvom u Crnoj Gori, posebno ne sa episkopom budimljansko-nikšićkim i administratorom Mitropolije crnogorsko-primorske gospodinom Joanikijem. Danas sam u katedralnom manastiru Eparhije budimljansko-nikšićke, Đurđevi stupovi u Beranama, sa njim imao veoma poučan, dobronamjeran i hrišćanski razgovor."
Bonus video:
