Prošlo je 50 godina od Šestodnevnog rata. Tim sukobom, koji je izbio u junu 1967. godine, kao i drugim događajima, sve do danas se objašnjava ćorsokak u izraelsko-palestinskim odnosima. Nakon završetka borbi, Izrael je kontrolisao Zapadnu obalu rijeke Jordan, sektor Gaza, Jerusalim a takođe i Sinajsko poluostrvo i Golansku visoravan.
Svijet je tada taj vojni uspjeh ocijenio privremenim. Otprilike pet mjeseci nakon okončanja rata izglasana je Rezolucija 242 Savjeta bezbjednosti UN na osnovu koje je potom bilo izdejstvovano diplomatsko rješenje problema Palestinaca lišenih države. Ipak, kako to često biva, ono što je započeto i zamišljeno kao nešto privremeno ispostavilo se kao dugoročno.
To je kontekst u kom je predsjednik Donald Tramp nedavno objavio da SAD priznaju grad Jerusalim za prijestonicu Izraela. Prema Trampovim riječima, ta odluka ne znači da su SAD zauzele neki određen stav o pitanju konačnog statusa Jerusalima, uključujući i onaj o “specifičnim granicama izraelskog suvereniteta” u tom gradu. On je iznio stav o podršci SAD regulisanju problema na osnovu “principa dvije države” pod uslovom da sa njim budu saglasne obje strane. Odlučio je da ne započinje stvarno prebacivanje ambasade SAD iz Tel Aviva, mada mu je za to bilo dovoljno i preimenovanje američkog konzulata koji već postoji u Jerusalimu.
Pokušaj da promijeni američku politiku argumentima da se u njoj malo šta promijenilo, mnogima se nije učinio ubjedljivim. Većina Izraelaca bili su zadovoljni novim američkim stavom, a većina stanovnika arapskih zemalja (i ne samo njih) bila je ljuta.
Zašto je Tramp izabrao sadašnji trenutak za taj potez, pitanje je konjukture. Predsjednik SAD kaže da je jednostavno riječ o priznavanju realnosti: njegovi prethodnici nisu bili sposobni za to jer njihova politika nije donosila nikakve diplomatske plodove. To je tačno, ali razlozi diplomatskih neuspjeha tokom nekoliko decenija nikako nisu vezani za američku politiku prema Jerusalimu, već su vrlo vezani za razlike između Izraelaca i Palestinaca i nepodudarnost stavova dviju strana.
Neki eksperti vide razloge američkog stava u unutrašnjopolitičkoj situaciji u SAD. To mišljenje potkrepljuje činjenica da u zamjenu za svoje jednostrano saopštenje SAD nisu tražile ništa od Izraela (da, na primjer, ograniči gradnju novih naselja), a ništa nisu predložile ni Palestincima (da, recimo, podrže njihove zahtjeve u vezi Jerusalima). I mada je data odluka dovela do određenog porasta nasilja, ona više izgleda kao propuštena šansa a ne kao povod za krizu.
Zašto je odluka ne samo sporna već i potencijalno kontraproduktvina? Riječ je o tome da je Trampova administracija potrošila znatan dio svoje prve godine na vlasti na sastavljanje plana regulisanja izraelsko-palestinskog konflikta. Ali objava SAD može značajno pogoršati ionako ograničene perspektive tog plana.
Po svemu sudeći, Trampova administracija računa da drugim zemljama, u prvom redu Saudijskoj Arabiji, dodijeli glavnu ulogu u mirovnom procesu. Taj pristup oslanja se na ideju da su vlade Saudijske Arabije i drugih arapskih zemalja sada zabrinutije zbog moguće prijetnje iz Irana, nego zbog problema sa Izraelom. Na kraju se nameće zaključak da su oni spremni da zaborave svoje nekadašnje neprijateljstvo prema Izraelu - zemlji koja potpuno dijeli njihov stav o Iranu.
Napredak u izraelsko-palestinskom pitanju omogućio bi da se stvore takvi politički uslovi u arapskom svijetu u kojima bi te zemlje upravo tako i postupile. Trampova administracijas se nada da Saudijska Arabija može iskoristiti svoje finansijske izvore da ubijedi Palestince u sklapanje mira sa Izraelom pod uslovima prihvatljivim za Izrael.
Problem je u tome što jedini plan na koji bi moglo da pristane sadašnja izraelska vlada daje Palestincima mnogo manje nego što su oni u istoriji tražili. U tom slučaju, palestinski lideri mogu odlučiti da im je manje opasno da kažu “ne” nego da potpišu plan koji će garantovano razočarati znatan dio palestinskog naroda, gurajući ljude u ruke Hamasa i drugih radikalnih grupacija.
Moguće da Saudijska Arabija takođe neće htjeti da bude povezana sa planom koji će mnogi nazvati izdajstvom. Za novo saudijsko rukovodstvo, na čelu sa prestolonasljednikom Muhamedom bin Salmanom, glavni prioritet je konsolidacija vlasti. Princ je okupiran time, objavio je rat korupciji u kraljevstvu i vodi nacionalističku, antiiransku spoljnu politiku.
Ipak, situacija se odvija u potpunom skladu sa tim taktičkim planovima. Antikorupcijska kampanja sada je veoma popularna, ali ta popularnost može nestati zbog selektivnog gonjenja počinilaca (što znači da je riječ o vlasti, a ne o reformama), a takođe i zbog napisa o prestolonasljednikovom načinu života. Međutim, ispostavilo se da je antiiranska politika neodvojiva od nepopularnog rata u Jemenu i diplomatske konfuzije u Libanu i Kataru. Istovremen, pokazalo se i da je ambiciozne planove o reformama u zemlji lakše praviti nego ostvarivati i da oni nesumnjivo dovesti do otuđenja konzervativnijih činilaca.
Za Trampa i njegovog zeta Džareda Kušnera, koji rukovodi politikom SAD u datom pravcu, problem se krije u tome što će se Saudijska Arabija, najvjerovatnije, pokazati kao diplomatski partner u manjem stepenu nego što računaju u Bijeloj kući. Ako novi prestolonasljednik počne da brine za svoj unutrašnjopolitički položaj, on neće htjeti da stane rame uz rame s američkim predsjednikom koji se smatra bliskim saveznikom Izraela - zemlje koja nije spremna da udovolji čak ni minimalnim palestinskim zahtjevima za državnošću.
Sve nas to vraća na Jerusalim. Tramp tvrdi da je priznavanje toga grada za prijestonicu “korak koji je odvano trebalo napraviti kako bi se pomogao mirovni proces i izrada dugoročnog sporazuma”. Ali postaje sve očiglednije da će Trampova odluka imati potpuno suprotan efekat.
Autor je predsjednik Savjeta za međunarodne odnose; bio je direktor za planiranje politike u Stejt departmentu, specijalni izaslanik Dž. Buša za Sjevernu Irsku i koordinator za budućnost Avganistana
Copyright: Project Syndicate, 2017.
Bonus video:
